-Piše: Milka Šćepanović

Kod većine ljudi već sam naslov izaziva strah i jezu, ali nije uvijek tako... Nije očuh uvijek zla osoba iz bajki za djecu kojima su nas stariji plašili u djetinjstvu, a nije uvijek ni zlokobni junak iz mračnih medijskih priča koje poslednjih godina često čitamo. I očuh je čovjek, i on može da bude nečiji otac, suprug ili princ iz istih onih bajki kojih se sjećamo iz djetinjstva, ali u javnost najčešće dospiju priče o očuhu ili maćehi koji zlostavljaju dijete svog supružnika iz prethodnog braka, a vrlo rijetko se piše o plemenitim poočimima ili pomajkama... Otuda i strah i jeza pri pomenu riječi očuh ili maćeha...
Zbog toga sam odlučila da pišem o očuhu iz drugog ugla, iz ugla kojeg lično poznajem.
Iskustvo iz djetinjstva mi je dalo hrabrost i snagu da krenem dalje i hrabro se uhvatim u koštac sa svim problemima koje donosi novi dan... Zbog toga nisam imala strah ni kada sam se odlučila na drugi brak, jer sam vjerovala Mišu da će mom sinu Miladinu, biti tata u svakom trenutku i da ćemo Miladinu djetinjstvo učiniti bezbrižnijim... A vjerovala sam i da će Miladin, kad za to dođe vrijeme, biti još srećniji uz brata ili sestru. I zaista je tako, Miladin je od Miša dobio svu onu ljubav, plemenitost i čvrstinu koje donose tate, a mali Milorad, moj sin iz braka s Mišom, toj zajedničkoj sreći je dao potpun sjaj i smisao svemu što čini porodicu.
Nije bilo lako odlučiti se na taj korak i ući u novu vezu i novi brak. Znala sam da je takva odluka velika promjena za mog sina, zbog toga sam morala da budem obazriva i da na to pripremim Miladina koje je i dijete s posebnim potrebama. Moju odluku da se ponovo udam i da počnem život s Mišom moji prijatelji i dio najbližih nisu prihvatili najbolje. Mnogi su me osuđivali, bili sumnjičavi, upozoravali me da je to velika opasnost i da je bolje sama da brinem o djetetu nego da dopustim da u naš život uđe neko koga Miladin neće prihvatiti i ko će na moje dijete gledati drugim očima. Tokom takvih razgovora s najbližima dobijala sam već poznata upozorenja o mnogobrojnim iskustvima djece s očuhom ili maćehom, ali sam i pored toga odlučila da izaberem svoj put, a i Mišo mi je ulivao povjerenje. Odavao je utisak sigurnog i pouzdanog čovjeka koji zna šta hoće, a moj sin ga je odmah prihvatio i od starta sam vidjela da su njih dvojica uspostavili blizak i topao kontakt. Nakon toga, više ništa nije moglo da promijeni moju odluku i pokazalo se da sam bila u pravu. Miladinu je Mišo donio dodatnu sigurnost, samopouzdanje, moj muž je za njega bio još jedna sigurna luka i zagrljaj oca koji mu toliko nedostaje, a od kada je dobio brata Miladin je još srećniji.
Nedavno mi je pričao bivši kolega o svom očuhu pored kojeg je odrastao od svoje treće godine i za kojeg uvijek priča da mu je bio mnogo bolji od rođene majke. I on je svog očuha zvao tata, od njega je tražio savjet za sve što ga tištalo, kod njega je tražio rame za plakanje i druga za igru. Pričao mi je kako mu je pravio brdo od snijega da može da se sanka u dvorištu njihove kuće, o vožnji konjima na saonicama kao iz priča, o Deda Mrazu i brizi i suzama njegovog tate (očuha) kada bi on bio bolestan.
,,Imao sam grip i visoku temperaru te godine, uvijek je bilo tako. Bio sam već tinejdžer i spavao sam u svojoj sobi i bio okrenut prema zidu. Odavno je bila prošla ponoć, bilo je možda i tri sata kada sam se probudio. Nekako sam osjetio da u sobi nisam sam, okrenuo sam se na drugu stranu i ugledao tatu kako sjedi u fotelji pored mog kreveta, naslonjen na šake, i pazi na mene da se ne otkrijem i da temperatura ne pređe granicu podnošljivosti. Bio je budan, zabrinut, karakteristično naslonjen na šake dok je majka spavala u njihovoj sobi. Tog trenutka sam shvatio da sam siguran i da ne treba da brinem, tata me je čuvao i znao sam da ne može ništa loše da mi se desi“, pričao mi je prijatelj o svom očuhu.
Kada je imao četiri godine njegov tata je upregnuo konje u saonice, stavio praporce na njih, zvonca kao u pričama o Deda Mrazu, pokupio svu djecu iz ulice i onako razdragane ih vozio kroz cijeli grad. Zastajali bi ispred prodavnica da kupe čokolade i druge slatkiše, ispred kafane da popiju sok, a u gradskom parku su se grudvali i pravili figure od snijega. Ispričao mi je i koliko je suza radosnica njegov tata (očuh) prosuo kada je završio srednju školu, otišao u JNA, polagao zakletvu, kada se ženio i dobio prvo dijete. Prijatelj mi je ispričao i događaj iz vremena kada je bio u bolnici i kada je u posjetu došao njegov otac koji nije mogao da zaustavi suze od sreće što ga vidi i što mu je bolje. Kazao mi je tada i da je njegov očuh, on ga zove tata, rasplakao cijelu bolnicu i da niko nije mogao da vjeruje kada su saznali da mu to nije biološki otac. U pričama o njegovom tati prepoznala sam i mog drugog msupruga Miša koji je jednako tako brižan i nesebično daje ljubav mom sinu iz prvog braka koji je dijete s posebnim potrebama.
Stoga, ne treba uzimati zdravo za gotovo priče iz medija i loša iskustva, već na život treba gledati s više optimizma u nadi da ćemo imati što više lijepih priča o posvećenom očuhu i dobroj maćehi.
(Autorka je izvršna
direktorica
NVO,,Naše sunce‘‘)