U vrijeme kad oko nas okružuju mnogobrojne napuštene i nekošene livade i neobrađene njiva po Crnoj Gori, gotovo da je i nemoguće pronaći nekog ko je u gradu imao posao, a onda se vratio na selo. U nestvarnoj ljepoti planine Lukavice, konkretno katunu na Kapetanovom jezeru, pronašli smo rijedak primjer takvih. Branislav Drašković imao je životnu šansu u Podgorici, ali je ljubav prema katunu nakon kratkog vremena prevagnula, pa je sve ostavio i vratio se poslu predaka- kozarstvu. Po zanimanju je tehničar štampe i više od tri godine radio je u štampariji Dnevnih novina „Dan”, ali mu je svakodnevno, kako i sam priznaje, u mislima bila planina i „sloboda“.
– Moji roditelji su se bavili stočarstvom ovdje na Kapetanovom jezeru gdje nam je katun, a i ja dok sam bio dijete. Onda je došlo vrijeme školovanja, pa traženja posla. Svi su moji bili uvjereni da ću ostati u Podgorici, tu zasnovati novi i lakši život. Međutim, nisam se snalazio, samo sam mislio o Kapetanovom jezeru, širini katuna i o tome da sam sebi budem gazda – priča Drašković.
Posao je napusti i kupio stado koza koje danas broji oko 300 grla što ga svrstava u najveće stočare na katunu, i ujedno rijetkog koji se u tom rejonu bavi kozarstvom. U Draškovićevom oboru je i manje stado ovaca, 7, 8 grla krupne stoke i dva konja, a na katun pješke dolazi iz svog sela Velje Duboko u maju, a napušta ga sa prvim snjegovima.
Ljeti, kada se završi školska godina, sa mnom su ovdje supruga i troje djece. Pomažu koliko mogu, a onda već u septembru ostajem sam. Navikao sam i nije mi teško. Od kozarstva živimo, ne dobro ali skromno, rekao je Drašković.
Proizvode kozji sir, koji je prepoznatljiv, ali na njihovu štetu, samo rijetkim jer za prodaju moraju sami da se snalaze. Isto rade i kada treba prodati jarad, što im uz lošu infrastrukturu dodatno otežava posao.
Imamo svoje stalne mušterije, neko od njih dođe ovdje na katun da kupi šta mu treba, ali se teško na to odlučuju jer šest kilometara puta od Veljeg Dubokog do Kapetanovog jezera je u izuzetno lošem stanju. Kolašinska opština cestu popravi s proljeća, ali je odnesu kiše jer se nikada posao ne odradi kako treba. Problem je i što u Crnoj Gori, da znam, nema organizovanog otkupa jaradi, pa onda možete zamisliti kako ja svake godine prodam otprilike oko 150. Neko kupi jedno, neko dvoje ili troje i tako „poslujem“, na muku, ispričao je on.
Kapetanovo jezero nalazi se na oko 1.670 metara nadorske visine, i ono predstavlja jedan od najljepših, ali nedovoljno promovisanih, dragulja prirode Crne Gore. Zbog lošeg puta, teško je i dostupno turistima od kojih bi tamošnji stočari imali koristi. Na Lukavici su inače odvajkada katuni pet plemena- Župljana, Moračana, Zagarčana, Pipera i Rovaca koji su staconirani upravo oko Kapetanovog jezera. Drašković ističe da je na toj lokaciji oko dvanaest rovačkih domaćinstava i svi se bave stočarstvom, neko manje, neko više.
Ništa ovdje skoro da nije promijenjeno u odnosu na period kada su se naši stari bavili ovim poslom. Poneko je uspio pomalo da adaptira kolibu, ja sam uz pomoć ministarstva kupio solarni sistem, i to je sve. Stoka uglavnom boravi vani, a širinu imaju koliko možete okom da vidite ovaj prostor. Znači, sve je u potpunosti u skladu sa ovim ambijentom, pa ne moram da pričam koliko je bijeli mrs odavde kvalitetan, kao i meso od stoke koju gajimo. Fale nam bolji uslovi i više kupaca, istakao je Drašković.
B.B.