-PIŠE: Vuk Vuković

Reklama umnogom doprinosi kraju komunikacije, i u tom smislu ona jeste jedna naredba koja nas okružuje sa svih strana (reklama egzistira na ravni napadnog, isključivog, prije svega naprasnog pristupa u kome sve zavisi od njenog sažimanja duha vremena kojeg, opet, isporučuje nazad njemu samom), realnost apsorbovana u superproizvod na koji je konzument, naprosto, osuđen, budući da je njegovo nesvjesno jedna od kreatura nevidljivog tržišta čiji rad istovremeno sa nevjerovatnim uspjehom prožima više nivoa, tako da kao brzi potrošači bivamo najednom osvojeni ekstra ponudom – onom što je uveliko likvidirala izbor! – koja je u biti fantazmagorična, koliko god joj se upuštali u susret (onom brzinom koja zavodi na deliričan način) ona izmiče i mi, u stvari, otkrivamo da nam je želja unaprijed režirana i da sve što činimo jeste slijepo sledovanje uputstva-utvare, u čemu ima ponajviše od mehaničkog, kao u beskonačnom reprodukovanju robe koja fascinira svojim bizarnim kvantitetom, neupotrebljivim poput ukupnog broja podataka koje o nama gomila i „fascikluje‘‘ Fejsbuk.
Iza reklame izrasta pustinja realnog, budući da je sama reklama jedna pustinja u kojoj nema ničeg od realnog. Nakon njenog velikog gašenja (pored na hiljade kilometara pustog autoputa), događamo se u jutru opustošenog Las Vegasa, najednom – bačeni smo pred autistični Ekran, i ne preostaje ništa drugo do da osvijestimo: otpad proizvoda i njegovo cirkulisanje jeste ono što nas uživljava u re-koncentričnu trgovinu koja lovi naše programske fetiše.
U jednom bitno griješe naučnici i eko-eksperti ne uviđajući da, što detaljnije bivamo upoznati sa faktima i dokazima da će plastika presuditi planeti (da je ovo, zaista, planeta plastike), utoliko prije obožavamo da je gomilamo; moderna civilizacija se inspiriše samo i uvijek već onim što nad njom vrši nasilje, sistematsko istrebljenje, konačnu egzekuciju...
Samo je DeSad (taj uvod u – meso komunikacije koje pulsira na kraju Riječi gdje se događa Tijelo), posjedovao uvid u istinu, upoznavši mračno porijeklo želje koja ne može da se izbori sa krvožednim samodestruktivnim adrenalinom; usmrćenje je izvor orgazma!
Na istoj ravni, totalnim trebljenjem Zemlje budimo osjećaj živosti, važnosti, pa i one prisutnosti koju možemo dosegnuti samo putem virtuelnog; zar noć, to neiskazivo razaranje, nema onu čar koja opčinja više od bilo koje umjetnosti: biti uvijek i samo na kraju sebe, u jednom obestvarenom monologu koji sa sobom još jedino upražnjava bog.
Priroda je trebala abortirati, ovako nam ne preostaje ništa drugo osim da joj nanosimo trajni ožiljak, što činimo i sa tijelom teksta, koji je otvorena rana koja poziva na kažnjavanje, na nanošenje onog bola koji se graniči sa poniženjem, što je Psihoanaliza poznavala čak izbliza, zato je uporno istrajavala na strani organa a ne duše... Otud se Psihoanaliza smjestila na – kraju govora.
Naši nedostaci (ne, oni ne leže u tome što smo u krizi komunikacije, već naprotiv – što komuniciramo samo o onome što bi trebalo da bude rashod svega što stremi bilo kakvom smislu), skrivene strane, nerazvijenosti koje raspaljuju noć, upravo je to naša snaga; bez bolesti, Niče bi bio tek trećerazredni filozof i jedan knjiški moljac koji je očajno bio zaljubljen u Grke. Stoga, ne treba da nas brine to što po svaku cijenu njegujemo i činimo vitalnijom onu destruktivnu stranu u nama; potreba da se uništava kazuje da je duh još mlad i odvažan na djelo. Ritual žrtvovanja (koji je, da se podsjetimo, moć riječi preveo u božansko mumlanje), uvod je u seksualnost! Danas, ona se razgrađuje putem farmakološke analize i postlingvističke desistematizacije.
Mit, ludilo, opsecno, dokaz su da smo jednom sanjali velike snove... U sadašnjem stanju stvari, dakle u tehnoegocentričnoj eri, u kojoj je sve slika bez riječi, ne samo da kontrolišemo Zemlju, već je i na sadistički način uspavljujemo; odavno je transcendentalni plan za nas ništa drugo do najotrcanija ideja u kojoj bi nekakav bog trebalo da bude iznad velikog slučaja.
Sablast komunikacije: prisustvo sveobuhvatnog ekrana koji je u sebi sažeo sliku i sada je plasira tako da ona djeluje pogubno na riječ. Preciznije – riječ je postala višak u postinteraktivnoj „realnosti.“