-Piše: akademik Zoran Lakić

Zbog svoje važnosti, arhivi prevazilaze vrijeme svog nastanka. Osavremenjavaju daleko vrijeme. Odabrali smo par dokumenata za objavljivanje da nam pomognu da u vremenu koje živimo vidimo „svjetlo na kraju tunela“.
Od čitalaca zavisi da li će ih čitati i kako će ih shvatiti. Da li će u ovom našem vremenu vidjeti i prepoznati društvene probleme „prohujalih vremena“... U svakom slučaju vjerujemo da će svima pomoći da se bolje koriste svojim očima i svojim znanjem, ma koliko i kakvo ono bilo.
Ovaj kratki uvod podsjeća na drevnu mudrost koja pripada istoričarima, a pripisuje se jednom od njenih velikana – Slobodanu Jovanoviću.
Lako je bilježiti ono što se vidi, ali je teško vidjeti ono što vrijedi da se zabilježi!
Prvi dokumenat pripada plemenskom poglavici iz Sijetla; uputio je pismo tadašnjem predsjedniku SAD – Abrahamu Linkolnu (1809-1865). Upućuje na razmišljanje o tradiciji, odnosu čovjeka i prirode, starog i novog vremena i svemu ostalom što taj proces nosi. I danas se smatra vrhuncem misli o Čovjeku, Zemlji i Ekologiji. „Učite djecu, kao što mi učimo našu djecu, da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju – snaći će i njenu djecu... Zemlja ne pripada Čovjeku, Čovjek pripada zemlji!“
Drugi dokument se tiče Balkana i istorije – takozvanog turskog perioda, koji se mjeri vjekovima. Čuveni i veliki turski vojskovođa Omer-paša Latas bio je „naše gore list“. U svojoj vojničkoj karijeri vodio je više bojeva i bitaka; najviše protiv svojih sunarodnika. I svaku bitku je dobio. Nikada nije zaboravio svoje srpsko porijeklo. Pri samom kraju svog života ispovijedio se u Parizu – studentima iz Srbije sa kojima se slučajno sreo u poznatom muzeju „L’homme‘‘. Tu njegovu ispovijest objavio je u „Istorijskim zapisima‘‘ prof. dr Branislav Kovačević.
Treći dokument se tiče nas i našeg „mirnog“ vremena – takozvane Titove Jugoslavije i Crne Gore u njoj. Imenom i prezimenom, ali ne i svojom željom, autor ovoga teksta je „glavni junak“ ovog dokumenta prepoznatljive patriotske organizacije – Saveza udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata glavnog grada Crne Gore. Neću ga komentarisati; dobar dio toga sam objasnio u mojoj knjizi – „Dijalog u istoriografiji‘‘. A da tada nisam ni znao da postoji ovaj dokumenat od 22 strane gusto kucanog teksta u kome se samo na poslednjoj strani ne pominje moje ime – u negativnom kontekstu. Zato sam i rekao da sam „glavni junak“ ovog svjedoka našeg vremena. Tada nisam bio ni obaviješten, a kamoli pozvan, na ovu „raspravu“. I niko od istoričara nije bio pozvan da prisustvuje ovoj „raspravi“.
Četvrti dokument se tiče vazdašnjeg odnosa politike i nauke; moguće ga je uporediti i sa našim – sadašnjim vremenom. Jezikom politike ovaj dokument je nastao u prestižnoj naučnoj ustanovi susjedne Albanije. Govori, bez pardona, o takozvanoj „Velikoj Albaniji‘‘ pa o „Prirodnoj Albaniji‘‘, ali nema razlike u geografskim kartama. Uvijek je to isti geografski prostor.
Prva i prava reakcija došla je iz našeg hrama nauke – CANU. Njen odbor za istorijske nauke održao je debatu o kojoj uvjerljivo govori opširni zapisnik. Danas je to dragocjeni arhivski dokument, iako je njegova starost jedva dvadeset godina. Vrijeme brzo prolazi – experimentum celeris!
Sva četiri odabrana dokumenta – autentični su zajednički svjedoci svog vremena. Svaki od njih donosi nam svoju poruku. Odabrao sam ih za objavljivanje u prigodnim arhivskim publikacijama, ne samo zbog njihovih izuzetnih arhivskih vrijednosti.