- Piše: Milutin Mićović

Prije nekoliko dana, dok sam se odmarao u knjižari Duhovnog centra u Nikšiću, ulazi jedna gospođa, i odmah našoj radnici Nadi govori kako je noćas sanjala Vladetu Jerotića, a danas čula da je umro. Eto, i to je neko čudo, kaže. Brzo preletim preko očiju te gospođe, i odmah vidim da nosi neka prigušena pitanja, ali to je ona duša kod koje dublji problemi duše nijesu beznadežno zatrpani, nego se obnavljaju uz pomoć čitanja i rijetkih razgovora sa onima koji su otvoreni za ta pitanja.
„On je jedino znao da govori o onom što me stvarno zanima. Eto, kao da za ta najvažnija pitanja skoro i nemamo sagovornika. Sreća što su ostale te njegove emisije, pa možemo opet da ga gledamo“. Ostao mi je u sluhu drugi dio rečenice: možemo opet da ga gledamo. To je, na neki način, bar što se tiče gledalaca i slušalaca, baš tako – mogu opet da ga slušaju i gledaju, i, kao da nije umro. Ali to nije samo to - u drugom dijelu rečenice, „možemo opet da ga gledamo i slušamo“ zar se ne skriva i neki dublji nagovještaj - kao da se njegov život nekako produžava, i ne samo kroz knjige i sačuvane TV emisije?
Ali ja se sada sjećam našeg prvog susreta. To je bilo 1988. godine u Nikšiću, govorio je na promociji moje prve knjige stihova „Živa voda‘‘, zajedno sa Veselinom Matovićem. Govorio je usmeno, sažeto i toplo, listajući pjesmu po pjesmu. Ali ono što je još bilo toplije i raskošnije jeste druženje u Nikšiću koje je potrajalo više od jednog dana. Sa nama su bili naš nezaboravni prijatelj, pokojni Kosto Ninković, već tada duhovno dubok i ukrašen usmenom rječitošću, pjesnik Radomir Uljarević, moja supruga Radojka, psihijatar. Mi smo imali tada nešto preko 30 godina, a on trideset godina od nas stariji. Koščat i asketičan, ali pronicljivog pogleda i raskošnog intelekta, ispunjem mudrom prostodušnošću, koja uliva povjerenje. Razgovor je kretao spontano, prolazeći kroz neočekivane obrte zahvaljujući Kostovom izvanrednom smislu za humor, ali uvijek je išao onim dubljim prostorima duha otkuda bi dolazilo ozarenje neizgovorivog. Nijesmo se samo družili u Nikšiću, posjetili smo manastire Pivu i Ćeliju Pipersku. U ovom manastiru se pokrenuo takođe vrlo inspirativan ragovor, u kome su učestvovali i sveštenici. Čini mi se da je tu bio i Dragan Mitrović, koji će kasnije postati sveštenik.
Naveče, trebalo je da ga odvezemo na aerodrom Golubovci, jer je imao povratnu kartu za Beograd. Očito da nam je razgovor oduzeo osjećaj za vrijeme, tako da nam je malo ostalo da stignemo do Golubovaca. I pored rizične vožnje, kad smo došli na aerodrom, bilo je kasno. Vladeta se nimalo nije uzbudio, nije prestajao da nadahnuto govori, kao da se ništa nije desilo. Vratili smo se na željezničku stanicu, s osjećanjem da nam je uvijek malo vremena za razgovor, koji se razvijao sam od sebe. Sjeo je oko 11 noću na voz, jednako radostan, ne osjećajući nikakvu nervozu što se sad mora klackati cijelu noć do Beograda.
Vladetu Jerotića je krasila, kao što je opštepoznato, usmjerenost duha na duboka i složena pitanja čovjekovog postojanja i to nas je povezivalo.
On se lako i oduševljeno kretao kroz prostor najdubljih pitanja, noseći, i stalno dograđujući religijsko iskustvo i iskustvo kulture. Jungovska, dubinska psihologija, individuacija i rast religijske ličnosti lajt motivi, bili su njegovi. Širina obrazovanja, rastvarala je svaku isključivost. Na velikim tribinama u Beogradu na kojima su učestvovali harizmatični besjednici i polemičari kao Nikola Milošević, jeromonasi (kasnije vladike) Amfilohije i Atanasije, Vladeta je uvijek plijenio svojim fleksibilnim odnosom prema pokrenutim pitanjima, s prednošću lakšeg kretanja kroz više prostora kulturnog nasleđa.
Bez obzira na to što smo malo kontaktirali u poslednje dvije decenije, ja sam uvijek osjećao dublju vezu duha sa njegovom ličnošću, a nadam se i obostrano. Napisao je i objavio dva teksta o mojim knjigama, u kojima je prepoznao „put kojim se rjeđe ide“. Te veze ne poništavaju vrijeme, smrt i druge nepogode. To ostaje, da živi, i da se obnavlja sveprožimajućim duhom.
Eto, sad mi je jasno, zašto mi je ostala u uhu rečenica nepoznate gospođe koja je u njegovim sačuvanim TV emisijama i knjigama vidjela mogućnost da on i dalje bude s nama.
To se zbiva i bez TV repriza, ili popularnog Jutjuba.
Otuda radost susreta s ljudima istinoljubivog duha produžava se i preko groba.
Vječnaja pamjat Vladeti - anđeo svjetlosti da mu bude putovođa.
(Autor je književnik)