Lidija Jovanović, modna dizajnerka, kostimografkinja i profesorka modnog dizajna, predstavila se modnim sladokuscima i ljubiteljima umjetnosti, postavkom od 11 pari ručno rađene obuće i sedam slika – njenih modnih crteža. Izložba kolekcije cipela, sandala, čizama, pod nazivom „STArt FOLDING“ „priča je o umjetničkoj igri materijalima, njihovom preklapanju i presavijanju, koje umjetnicu vodi ka razrješenju lične opsesije kroz idealni vizuelni balans“ ocijenila je Aleksandra Simeunović, istoričarka umjetnosti. Izložba rađena specijalno za promociju novog koncepta kotorske Internacionalne smotre mode i umjetnosti, inspirisana je prvenstveno prostorom u palati Pima - kada je vidjela fotografije Galerije solidarnosti koje joj je poslala Vesna Mandić, odmah je počela da razmišlja o nečemu što je kontrast kamenu, koji je jako svijetao. Zato je išla na tamnije boje i srebro i neke kontraste kože i tila, nešto što je potpuno drugačije od kamena koji nas okružuje. To je, kaže Lidija Jovanović za „Dan“, bio prvi momenat.
– Izložba se zove „STArt FOLDING“ (Art Folding) - „Umjetnost savijanja”, ideja je bila da to neko moje višegodišnje istraživanje koje imam i kroz pozorište i kroz rad sa studentima, koje se bavi savijanjem tih materijala, njihovom slojevitošću, da od toga stvorim neku novu vrijednost. To je dobro funkcionisalo na jednom objektu koji je prilično mali, jer cipela je jako malena i potrebno je biti prilično maštovit da na njoj uradite nešto što nije viđeno i mislim da smo uspjeli u tome. Prilično sam zadovoljna kako sve to izgleda, a u ovom prostoru je posebno lijepo „profunkcionisalo“.
Rad na kreiranju cipela je pravo vajarsko umijeće, jer zahtijeva savršeno praćenje linije stopala, lista noge, a Lidija od samog početka pristupa ovom poslu kao umjetnica.
-Dolazim iz „bekgraunda“ pozorišnog kostima i to sam na taj način doživjela, pa je i cipela uvijek za mene bila objekat koji može da se kreira potpuno sam u prostoru i ne mora čak ni da se nosi, može da funkcioniše sam za sebe i da bude ukras ili umjetnički predmet, nevezano da li ga neko nosi. Moja ljubav prema arhitekturi je dozvolila da na taj način razmišljam o konstrukciji cipele. Kad se ukrste sve te stvari, dobila sam to kako ja vidim cipelu i kako vidim umjetnost. Mislim da je to dobar način kako se to primjenjuje. Generalno, ja modu doživljavam kao umjetnost, valjda zato što smo mi svi na Akademiji primenjene umjetnosti obučavani da moda i jeste umjetnost. Sada je moda malo više biznis, u nju ulaze ljudi koji se nisu ni školovali, a školovani umjetnik treba u svakoj svojoj oblasti u kojoj radi da to primijeni kao umjetnost. Jako mi se sviđa kako Smotra mode i umjetnosti izgleda ove godine, to će pomjeriti cijelu stvar još korak dalje, zato što se otvara mogućnost za mnoge ljude koji rade nešto kreativno u oblastima bliskim modi- konkretno modne revije, modni kreatori, sve to će na neki način moći da se promoviše i da se vidi šta sve tu pripada. Ovdje smo vidjeli nakit (Katarina Zlajić) i obuću, ali ima jako mnogo djelatnosti koje su uključene u modu - kaže Jovanović.
Cipele su rađene ručno u malom ateljeu, u kome je Lidija Jovanović zaposlila zanatlije.
– Imam svoju malu radionicu u kojoj sve to proizvodim, nekada radimo i serije, ne samo „komadno“, radimo i prodaju, ali objektivno, naviše volim ove stvari koje su vezane za izložbu, da mogu komad po komad da vajam sama. Uradi se priprema u radionici, a onda ja pravim doradu poslije kući. Veliki problem na cijelom našem terenu je to što se ne obučavaju ljudi za izradu obuće. Najmlađi ljudi koji se time bave imaju preko 50 godina, a oko 70 odsto njih su u penziji, tako da će ova profesija generalno da se susretne sa problemom vrlo brzo. U školama koje su za to specijalizovane, mladi se uopšte ne upisuju da bi se time bavili, nego da bi time mogli da upišu nešto drugo.Tražila sam mlade ljude sa kojima bih mogla da sarađujem i da ih obučavam u svojim radionicama, međutim, profesori u tim školama su mi rekli da zapravo i ne postoji veliko interesovanje za tim. Mi smo nekada bili prava „zanatske Meka”, cijeli Balkan, ne samo Srbija, a sada toga više nema - zaključuje Lidija Jovanović.M.D.Popović
Nakit i cipele za „odušak“
-Ono o čemu razmišljam kada kreiram obuću, a sve žene bi mogle tako da razmišljaju, svima nama u današnje vrijeme kada brzo živimo, potrebno je da odjeća bude jednostavna, da bismo mogli da funkcionišemo. Međutim, ovo je prostor u kome možemo sebi da damo oduška - nakit i cipele. Tašna mora da bude funkcionalna, da možemo njome lako da manipulišemo, a cipele mogu da budu udobne, a da istovremeno budu jako neobične. S druge strane, nakit je uvijek taj detalj koji može da nas izdvoji od ostalih. To su stvari kojima žena može da se igra, a ove izložbe nakita i obuće su pokazale da to mogu da budu i zanimljivi umjetnički predmeti.
Crnogorka sto posto
Lidija ima crnogorske korijene, priznaje nam da je potpuno vezana za Crnu Goru- njena majka je Paštrovka sa Svetog Stefana, otac je iz Podgorice, đed Blažo Jovanović, bivši predsjednik Crne Gore, a baka Lidija Jovanović, humanitarna radnica.
-Crnogorka sam sto posto, samo sam igrom slučaja rođena i odrasla u Beogradu. Ponosna sam na tu činjenicu, pogotovu što su i deda i baka (koja umrla prije tri godine, čije ime nosim), ostavili traga u raznim aspektima- baka u humanitarnom, kroz rad u Crvenom krstu, deda Blažo kao vrstan političar. Ovo je moj teren, volim da dođem ovdje, volim planinu i more, ljude, poznajem dobro Crnu Goru i volim cijelo ovo područje - iskrena je umjetnica.