-Piše: Budo Simonović

Kad smo utvrdili dubinu jame Ravni dolac, rekao sam Miru Kurtoviću da hoću i sam da se spustim u jamu. Neka me, ako ne može drugačije, sveže i spusti kao džak, bilo kako, svejedno mi je, hoću da vidim i snimim taj užas na dnu jame prije nego što počne vađenje kostiju.
On mi je, međutim, održao kratki alpinistički kurs i naučio me kako se popušta konop i spušta niz liticu. Nije mi dao da nosim kamere da je ne bih nekako oštetio pri spuštanju. Prvo se spustio jedan od Mirovih kolega speleologa, mislim da se zvao Risto i znam da je bio rodom iz Trebinja. Potom je u jamu pošao Vlado Maljković sin još žive Milice – Milke Bošković – Maljković, jedne od preživjelih iz te jame, pa sam krenuo i ja. Spustio sam se kao da sam to radio i ranije, a straha je sasvim nestalo pred velikom željom da vidim dno tog devetog kruga pakla...
Ostao sam u jami oko tri sata. Teško je opisati sve te detalje, ali hoću samo nekolika koji takođe govore u prilog istinitosti onoga što su mi ispričali preživjeli iz tog mučilišta.
Recimo, Milica Erceg − Galka, kako su je svi zvali – bila je crnka, ljepotica, i kao starica je bila lijepa. Ispričala mi je, pored ostalog i ovo: danima pošto su ih bacili u jamu, dolazili su i bacali bombe i kamenje na njih da ih dotuku, jer su čuli jauke i utvrdili da u jami ima još živih. Jednog dana, jedna bomba nije eksplodirala, odskočila je i udarila teško ranjenu Milicu u leđa. Ona je prvo pomislila da je kamen, a onda je utvrdila da je bomba, „ista ki kačamar“, opisala je ona to njemačko oružje za masovno uništavanje sa drvenom drškom. Uvjerena da će ona biti ta koja će ostati posljednja da živi, sakrila je bombu ispod suknje da je ne vide drugi, sa idejom da sa njom, kad svi ostali pomru, prekrati muke.
Bomba je ostala u jami kad su Galka i njeni sapatnici izvađeni. Toga dana, čim su ljudi počeli da sakupljaju kosti, da uklanjaju naslage lišća i kamenja, svega što se pola vijeka taložilo na dnu jame, našli su ostatke bombe o kojoj je pričala Milica Erceg. Drvena drška je već bila istrunula, ali je ostala ubojna glava.
I druga priča je vezana za Milicu Erceg. Ona je bačena u jamu sa petogodišnjim sinom Ilijom – Ilem. Kada se ona poslije tri dana probudila iz kome na dnu jame u gomili leševa, u grotlu ispunjenom jaucima i dozivima u pomoć, prepoznala je i glas svog sinčića, cvilio je i dozivao. Uzela ga je u naručje i vidjela da mu je razbijena glava, da mu je jedno oko ispalo, da je sav izlomljen, ali živ. Poslije nekoliko sati dječak je ipak izdahnuo. Nesrećna majka nekoliko dana nije dala da joj ga uzmu iz naručja. Kada su je, konačno, ubijedili, skinula je pleteni kaput – sadak, uvila ga u njega i sklonila ga u jednu bočnu špilju kako ga bombe ne bi mrcvarile i komadale.
Neko vrijeme po izlasku iz jame, Miličin muž, koji je bio u partizanima i izbjegao pokolj, vratio se kući i ona je kasnije opet rodila sina i opet mu dala isto ime − Ilija. Tog 8. juna 1991. godine, malo poslije mene, u jamu se spustio i Ilija Erceg, Galkin sin. Momčina, kao od brda odvaljen, stoji u polumraku, okreće se i zagleda špilje na eliptičnom dnu, mnogo prostranijem od otvora na površini:
– Ovdje mora da je moj brat-imenjak – progovori u jednom trenutku promuklim glasom.
Tog časa sam se sjetio kazivanja njegove majke. Razgrnuli smo lišće u tom zapećku i odmah naišli, prvo na neistrule peševe od pletenog kaputa, a onda su se ukazale i jasno prepoznatljive dječje kosti i lobanjica. Ilija ipak nije insistirao da se te kosti odvoje i posebno izvade, jer je njegova, tada još živa, majka tako željela: neka njen Ile i dalje vjekuje sa onima sa kojima je bio pedeset godina u jami...
I još jedan podatak koji me je definitivno uvjerio u potpunu istinitost cijele ove priče. Svi preživjeli su tvrdili da je u tu jamu ubačeno 218 čeljadi. Iz jame su izvađene 203 lobanje. Doda li se i četrnaestoro preživjelih, razlika je samo u jednoj žrtvi. Spisak stradalih u jami Ravni dolac je, međutim, znatno kraći, što znači da je neko od žrtava zaboravljen, ili je tačna tvrdnja nekih da među onima koji su završili u toj jami nijesu bili samo žitelji Gornjih i Donjih Rujana.
(Sjutra: HRVAT IH SPASIO I IZBAVIO IZ JAME)