-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Živjeći u oskudici, bez nekih stalnih sredstava i mogućnosti da ima uobičajeno porodično okruženje, Ruso se prepustio uličnom, odnosno skitačkom načinu života. Ono malo podrške i nadziranja što je imao od rođaka nije bilo dovoljno niti sigurno kako bi se njegovo odrastanje odvijalo u okvirima koji bi mu omogućili da stasava u zrelu i stabilnu odraslu osobu. Stoga je Ruso, kojega je praktično ulica odgajala, počeo da krade, laže i da se ponaša kao svijet prepušten ulici i van stega i obaveza porodičnog života. Naravno, za pojedine veće krađe i laži je dobijao odgovarajuće kazne koje mu nijesu lako padale. Bilo je i batina koje je on prihvatao i shvatao kao pravičnu odštetu za prestupe koje je pravio. U jednom periodu mladosti, on praktično ništa nije imao, ali su mu upravo tada želje bile najveće i najraznovrsnije. U to vrijeme ga je mladalačka neobuzdanost podsticala da radi mnoge nezakonite stvari, jer nije osjećao stid i suzdržanost. Ali su nailazili i periodi kada bi se ponovo u njemu javila potreba da bude suzdržan, odmjeren i da se ponaša u skladu sa društveno prihvatljivim pravilima i normama.
Ruso u prvom dijelu svojih „Ispovijesti“ navodi mnoge pojedinosti iz mladalačke faze svoga života. Kada je, na primjer, trebalo nešto konkretno da uradi – nije znao kako i na koji način to da izvede; kada je trebalo nešto da kaže, da se pravilno izrazi – nije znao na koji način to da uradi, a kada su ga gledali, on se zbunjivao. U takvim protivrječnostima su tekle godine kada se u njemu budila naklonost i strast prema djevojčicama kojima, međutim, nije imao hrabrosti da priđe i iskaže svoje simpatije ili topla osjećanja. Tada je mnogo maštao, nadomještajući realne situacije izmišljenim svijetom u kome je ostvarivao svoje nakane i zamisli. Mnoga svoja iskustva, gorka i teška, iz mladosti je Ruso iskoristio kao vrijedan i poučan empirijski materijal kada je kasnije izgrađivao svoju pedagošku teoriju. Uvidio je kako i najbolje osobine kada se loše vode, kada su usmjerene u nepravilnom pravcu, mogu dijete da odvedu na pogrešan put i da stvore nekorisnog i poročnog čovjeka.
Žan Žak je imao jednu fizičku manu koja se ispoljavala još u njegovoj ranoj mladosti, a o kojoj on detaljno govori u svojim uspomenama. Naime, on je od rođenja bio kratkovid što mu je smetalo ne samo prilikom čitanja, već i u svakodnevnom životu. Kada bi se našao na ulici, odnosno na nekom javnom mjestu gdje je bilo mnogo ljudi, dolazio je u iskušenje kako da se ponaša prema prolaznicima. Zbog svoje kratkovidosti nije mogao da jasno i razgovjetno zapazi karakteristične pojedinosti na ljudima koje bi sretao, nije mogao pojedinačne fizionomije da izdvoji iz okolne mase, pa se nalazio u dilemi da li da im se javi ili prođe ravnodušno bez pozdrava. Ruso je rezonovao na sledeći način. Ako bi se javio čovjeku koga nije poznavao, ovaj bi se začudio ili bi se nasmijao neznancu. Ukoliko bi, međutim, prošao pored čovjeka kojega je poznavao ili bio dužan da mu se javi, a on to ne bi uradio (jer ga nije mogao razaznati u masi prolaznika), onda bi ispalo da to ne radi zbog svoje sujete ili gordosti. Zato je on konačno našao spasonosno (solomonsko) rešenje: najbolje je ići gradom pognute (spuštene) glave, stidljivo, čime je izbjegavao mogućnost da posmatra okolinu, odnosno da se oči u oči susretne sa prolaznicima koje nije mogao da izdiferencira iz mnoštva ljudi na ulici.
Kada je napunio 16 godina Ruso je odlučio da napusti rodni grad i da se otisne u daleki svijet. Ništa ga više nije vezivalo za rodno mjesto, a okolnosti su bile takve da je zapravo postao opterećenje za svoga tutora. Nije imao stalni izvor prihoda, a već se bio počeo sukobljavati sa zakonom što, naravno, nije lako padalo njegovom staratelju. Svi pokušaji njegovih rođaka, posebno ujaka Berbara, da se mladi Žan privoli da pohađa neku školu ili pak da izuči bilo kakav zanat, ostali su bezuspješni. Osim toga, nije imao namjeru da se prihvati nekog stalnog i uobičajenog posla, već je vrijeme provodio u skitanju i „gubljenju vremena“. Kod Rusoa se tada javila neodoljiva čežnja za putovanjem, želja da se otisne daleko od rodnog grada i da se prepusti lutanju i mijenjanju mjesta boravka.
Kada je 1728. godine kao šesnaestogodišnjak napustio Ženevu, otpočinje nova faza u životu Žan Žaka. Njegov dalji život je pun raznih dogodovština, promjena i putovanja, pri čemu se nigdje nije mogao trajnije skrasiti. Put ga je najprije poveo u Savoj, a potom u Konfinjon, gdje se prihvatao raznih poslova. Ubrzo se upoznao i povezao sa starim pomoćnikom katoličkog sveštenika de Pontverom koji ga je prihvatio i nastojao da ga prevede u katoličanstvo. Mladog Žana Žaka je povezao sa gospođom Lujzom – Eleonorom de Varan, koja se, prije nego što se udala, zvala Latur de Pil. Ova gospođa (madam) je tada imala 28 godina, i dakle, bila od Rusoa starija punih 12 godina, iako je ona tada izgledala mlađa nego što su to godine pokazivale. Ona je mladog i ljepuškastog Rusoa najprije namamila da joj bude sluga, a potom i stalni stjuart. Lujza je bila tada raspuštenica, a prethodno je bila udata za gospodina Varana sa kojim nije imala djece.
(NASTAVIĆE SE)