Ponekad samo posmatram naš narod, kako smo samo smiješna i komična sorta, stalno se pravimo pametni, mudrujemo, komplikujemo stvari, kritikujemo i osuđujemo a dalje od svoga maloga nosa ne vidimo. Eto, ja sam prva takva, nećemo dalje. Ali sam radeći svoj posao naučila da se nekad i povučem, malo se primirim i prećutim ponešto, a mnogi to ne znaju i ne mogu da nauče. Dođe kod mene tako čovjek, vidim nervozu sa ulaza, puva i duva, histerično mlati nekim papirom, dokumentom, cupka nogama, rukama, onda ne izgovoreći ono čuveno „dobar dan”, počinje povišenim tonalitetom „ima li ođe šefa, sve ću vas zapalit? Ko je ođe glavni, ti mi ne trebaš...” Mislim se u sebi „E moj druže, tužan je život tvoj kad si tako isfrustriran, tako nervozičan i jadan, kad subotom u osam nula dva stojiš pred šalterom urlajući i ne želeći da saslušaš drugu stranu”. Riječ, po riječ, objasni mi kako je račun plaćen al` njemu broj isključen. Sunuvši par puta šakom o moj sto, odlučila sam da još smirenijim tonom saopštim čovjeku „da, potpuno ste u pravu ali nismo vam mi krivi, a niste ni vi, krivac je neko sasvim treći, ko je permutovao dvije cifre i eto pogreške, ali ovo nije ni mjesto ni način da ga vikom riješimo”. I onda obožavam da posatram povlačenje, kad se skreće pogled, ide korak - dva unazad, pokušava ublažiti sve ono prije rečeno, ispraviti kriva Drina, ali uzalud. Sve je bilo već nacrtano. Ostavljen utisak, nema popravke. Onda imam damu, koja preko sveg reda priđe da „samo nešto pita”, kažem „uzmite, molim Vas, broj za čekanje, jer zaboga, gospoja, to što si se primila na petu od 12 cm, ne čini ove ljude oko tebe nevidljivim, svi su oni došli da „samo nešto pitaju“ ali su se uredno čekirali. Vi sa hijal..om, (ono na h što i dalje ne umijem izgovoriti, čitaj hijaluronom) u ustima nemate prednost ali baš nikakvu, jer su i obični smrtnici, prirodnjaci, uzeli broj i čekaju. Što je problem biti ljubazan, nasmijan, prijatan. Što je problem reći „hvala, doviđenja, prijatno, izvini”. Gdje se izgubio čovjek, džentlmen, nego preskoči i baku i trudnicu da on, momčina sa dvadeset kila bicepsa prvi završi, a one nek sačekaju imaju kad. A onda se pitam gdje je nestalo vaspitanje u svakom smislu, poštovanje, starijeg, pametnijeg, učenijeg, boljeg od sebe. Danas se sve završava na krišku i vrisku, jer ako si miran i tih, vaspitan i uljudan obrao si bostan, niko te neće primijetiti i niko ti neće ništa završiti. Zato su većina sada baš takva, jednom riječju – bahatost. A ne, ne, neće Bisenija pustiti svojoj djeci da su takva, makar crkla. Moraće da budu vaspitane, da se jave i ponude pomoć slabijem od sebe i da poštuju pravila života, jer se nekad znao red i šta je po redu pravilno. Prepametni smo za sve, sve nam je Smart, i telefoni, televiziri, mašine za veš i suđe. Sve samo smo mi postali Stupid i nema nam spasa. E to je pretužno. Učimo djecu da budu smirena, tiha, blaga, da se ne cimaju i ne histerišu, da ne dižu buku i valove, sve se da riješiti. Tiho i lagano, bez virova. Vrijeme je posta, treba biti miran, blag, nježan, pokušajte da budete takvi, vježbajte, svakim danom, počnite osmjehom i sjetite se one priče „ne bih se ubio da sam sreo barem jednu osobu koja mi se osmjehnula“. Nosite ljubav i život u sebi.
Voli vas Bisa..
Pisite mi bisenija.hasimotovic@gmail.com.