-ŽABLjAK – Zaseok Poda u Mjesnoj zajednici Podgora udaljen je od Žabljaka pet kilometara. U njemu žive porodice Popovići i Jovovići koje su se osamdesetih godina prošlog vijeka iz rodnih Tepaca, ovdje nastanile zbog boljih uslova za život. A život u ovom malom živopisnom mjestu karakterističan po tome jer za razliku od proljeća i ljeta, kada se radi od zore do mraka, zimi nemaju mnogo posla.
U domu Jovovića zatekli smo osamdesetogodišnju Dunju kako na stari tradicionalni način prede predivo.Uz riječi dobrodošlice,kazala nam je da sin i snaha namiruju stoku.
– Za poslove van kuće, sin i snaha hoće da me zaštite, ali u kući boga mi, radim kao što sam radila oduvijek. Pletem, predem i tako se zanimam, a i neku korist da napravim. Vunenih čarapa ne fali za cijelu porodicu, a nađe se i za poklon. Navikla sam da darujem vunene čarape nekoj dragoj osobi. Kao i sve, i život na selu se umnogome promijenio. Ranije se više radilo, ali je bilo bolje. Sela su bila puna, na svakom koraku život. Sada su mašine odmijenile nekadašnje mobe koje su nas skupljale i okupljale. Sada se sve odrodilo, niko nikoga ne gleda, ljudi nemaju vremena ni za sebe a kamoli za druge, a to nije dobro-priča Dunja i prisjeća se vremena kada je zajedno sa suprugom Mališom podizala djecu, ali su stizali da se kuće i završavaju sve poslove što je život na selu zahtijevao.
– Ranije smo duge zimske dane i noći provodili najviše radeći i družeći. Dolazili jedni kod drugih uveče na sijela, pa dok muški dio igra prstena, mi žene se takmičimo u pletenju i tkanju,češljanju i grebenanju, i tako nam zima prođe. Tada su sela bila puna mladih koji su imali svoj način života. Za sve se imalo vremena. A danas, i ovo malo naroda što je ostalo na selu zaboravilo jedni na druge. Ljeto je bilo najnapornije. Trebalo je nakositi dovoljno sijena za stoku, izdizati na katun. Mnogo se radilo ali smo uvijek lijepo živjeli, dobro se skućili, djecu izškolovali, izveli ih na pravi put. Sada me unučad Danilo, Mirjana i Jovana najbolje slušaju ali i ja se trudim da i njih poslušam- priča ova krepka starica.
Uz ovo troje osnovaca iz ovog kraja još petnaestak đaka pohađa školu na Žabljaku. Njihovi roditelji Željko i Tijana kažu da od kuće do škole i nazad djeca putuju kako se snađu. Najčešće ih sami odvoze i vraćaju, a kad su oni zauzeti zbog brojnih kućnih poslova plaćaju taksi prevoz.
– Sada kada je škola dobila autobus nadamo se da će i našoj djeci biti omogućen prevoz do škole i nazad do kuće. Ipak sve o svemu, selo je zapostavljeno od strane društvene zajednice. Mogu da pričaju, obećavaju, ali sve je to nešto pojedinačno i od slučaja do slučaja. A na takav način se selo ne oživljava. Podrška mora da bude stalna. Ne tražimo mi nešto džabe, ali te podsticajne mjere i povoljni krediti ne dopiru do nas, jer su administrativne barijere često nepremostive-kaže domaćin Željko.
Osamdesetdvogodišnji Momir i dvije godine mlađa njegova supruga Ćana Popović žive u blizini svojih kumova Jovovića. Ovog starinu zatekli smo ispred svog doma kako uklanja snijeg i pravi prtinu do pomoćnih objekata.
– Počeo sam još u ranoj mladosti sa sjekirom i šegom kladarom raditi na eksploataciji šume.
Pamtim dobro mnoge dopunske poslove kada je trebalo nešto i zaraditi ali i brojne radne akcije od Volujaka, Maglića, Bunetine, Ljubišnje, Spuža, Studenog, Crvene grede... Otkupljivala se kleka, bila je to lijepa para, radilo se žestoko, ali sve sa pjesmom. Prvo smo se skućili u rodnim Tepcima, a nakon toga opet iz početka ovdje u Poda. Tokom godine a posebno ljeta radilo se žestoko, ali zato tokom zime stizalo je olakšanje. Dobro se pripremimo za dugu zimu, ogrevno drvo, dobru zimnicu gdje su prednjačili tepačka kuvana šljivovica, suvo meso, mrs i kiseli kupus, pa onda uveče okupljanje jedni kod drugih. Gostimo se, nadmećemo se u prstenanju, a sve kroz pjesmu, šalu i dokolicu. I staro i mlado. E danas toga nema, jedno što su sela opustjela, a i ovo što je ostalo izgubilo ranije dobre običaje-priča Momir i prisjeća se tradicionalnih lokalnih vašara koji su u ovom vremenu takođe zaboravljeni.
–Tokom godine iz više puta obilježavali smo neki datum na određenom mjestu, masovno se okupljalo i staro i mlado, družilo i veselilo. Mnogi su se na tim okupljanjima oženili i udali. Danas je sve to prepušteno zaboravu. Sada nemamo čak ni pazarni dan, koji nas je takođe okupljao. Svakog četvrtka ostavljali smo sve poslove na selu i išli na Žabljak. Neko nešto da kupi ili proda a svi zajedno da se sretnemo, porazgovaramo i družimo. Žabljačke kafane su bile tijesne da prime sve, pa su mnogi sa sobom nosili svoje stolice kako bi mogli sjesti sa društvom. A danas četvrtak-pazarni dan, kao i svaki drugi. Jad i čemer, sretneš rijetkog prijatelja, poznanika a svi zamišljeni, ubijeni u pojam. E zato je ranije bilo neuporedivo bolje. Bio život na svakom koraku. Ranije mobe su bile nešto posebno. Na njima se radilo žestoko, momci se nadmetali ko će da se pokaže što bolji ali zato sve kroz pjesmu i druženje, sjetnim glasom priča ovaj starina i pokazuje stare forografije sa moba. Baka Ćana dodaje da se „ranije život na selu vidio na svakom koraku”.
– Svuda se čula čobanska pjesma, nalazili se jedni drugima i u volji i nevolji. A danas jeziva tišina. Čudna neka vremena, sve se razrodilo, a kažu „idemo u Evropu”. Kakavu crnu Evropu, kad više ne znaju ni kako se zovu, ni ko su, ni čiji su, a ni odakle su, priča ova starica.
Zaseok Poda je kao i većina durmitorskih sela utonuo u zimski san, jer je žitelja u njima sve manje. V.Š.

---

Vole iznenadne goste
Domaćini se potrude da obezbede namirnice za duži vremenski period, jer kako ističu, nikad se ne zna koliko može snijega da napada i koliko će se zadržati. Osnovno je da se pripremi hrana za stoku, životne namirnice i ogrev. Ko to nije obezbijedio da ima do Đurđevdana, teško njemu, a kada to obezbijede može da nakrive kapu.
Ono što Poda čini posebnim jesu srdačni i gostoljubivi domaćini jer ljudi koji žive na selu vole da im neko bane u goste i obavezno ga dočekuju sa „dobro došli“.
-Nekako posebno se obradujemo iznenadnim gostima, a ne mogu da nas iznenade jer uvijek ih dočekamo sa onim što imamo. Tu su pršuta, skorup, sir, pogača... Naravno uz obaveznu kuvanu rakiju. Pa šta ćemo to nam se zatrefilo.-pričaju Popovići i Jovovići.