- Piše: Milutin Mićović

Nekad davno sam rekao da je kultura u Crnoj Gori spala na ulogu političke služavke, ali nijesam znao da i služavke umiju da budu vrlo maštovite. Dirljiva je maštovitost služavki. Jer nikad čovjek ne zna, da li je ta maštovitost iz potrebe golog opstanka, ili zbog podizanja rejtinga maske u društvenom maskenbalu.

Političko -ideološki nalog savremene Crne Gore, diktiran vlašću, jeste prelazak na zapadni model kulture. Sa čelnih državnih mjesta kliču: „Mi smo od danas Zapad! Zapadna civilizacija je slobodan izbor Crne Gore!“ To je izdiktirana formula od strane ove vlasti, koju treba da integrišu ne samo lideri i činovnici u zvaničnoj crnogorskoj politici, nego i lideri i činovnici u crnogorskoj kulturi. Prelazak na latinicu u državnoj administraciji, u državnim medijima, u izdavaštvu koje računa i na minimalnu saradnju s ovom državom, politički je nalog. No, prelazak na latinicu, još mnogo šta znači, a u osnovi podrazumijeva usvajanje vrijednosnog poretka koji razara matrice sopstvene ćirilične kulture (na kojoj još stoji Crna Gora) i drugih neizbrojivih marifetluka, kojima treba poniziti sopstvenu kulturu.

Ljudi uključeni u takav polom sopstvenih duhovnih matrica imaju jedan izbor: identitetsku hipokriziju prihvatiti kao novi stil. Naravno da je to prepisan stil, od državotvornih ideologa, ali donekle se razlikuje stil u politici, i stil u kulturi. Hipokrizijski stil u politici je i dalje (u odnosu na svoj narod): grub, odlučan, logički konzistentan, i nadasve pragmatičan i visoko koruptivan. Hipokrizijski stil u kulturi podrazumijeva dijaboličnost koja se oslanja na legitimnost „novog“ čitanja i vrednovanja svoje i strane tradicije. S takozvanim „novim čitanjem“, mnogi bijednici u kulturi obezbijedili su (uz pomoć državne ideologije) fantastične uspjehe. S „novim čitanjem“, masovno se ulazi i u Crnogorsku akademiju nauka.

Evo, gledam na Javnom servisu otvaranje „Zimskog salona knjige“ u Podgorici. Logo salona latiničan, ispisan na nekom engleskom dijalektu. Nagradu „Književni plamen“, prima poljsko-ukrajinski pjesnik i esejist Adam Zagajevski – svaka čast. Ali, druga strane medalje govori mnogo više. Na tom salonu nema srpskih izdavača ni pisaca iz Crne Gore. O čemu se radi? Zar nije očito!?

U savremenoj Crnoj Gori, gdje se latiniči Njegoš, gdje je na djelu „novo čitanje“ istorije u službi aktuelne antisrpske, antiruske vlasti, gdje je na djelu smrtonosno poltronstvo prema Briselu i NATO-u, gdje se za račun „građanskog koncepta države“, izgone Srbi i srpska kultura, ćirilica, srpski pisci, slobodni ljui iz sfere javnog kulturnog i društvenog života - praviti „svjetski“ kulturni događaj bez Srba iz Crne Gore, u najmanju ruku je direktno samoponiženje.

Samo se kroz prizmu identitetske hipokrizije, kojoj se pokušava dati dignitet otmenog stila, može i razumjeti potraga za nobelovcima, da im se u crnogorskoj atavističkoj džungli (koja raste na žestokoj hipokriziji) dodjeljuju „svjetske“ književne nagrade. Prvo, ti ljudi, kao Mario Vargas Ljosa, pitaju – a gdje je ta Crna Gora, kojim jezikom taj narod govori, jesu li oni imali ikad nekog pisca? Sve to moraju da saznaju preko svojih sekretarica, ili preko Gugla.

A ko je još u žiriju nagrade „Književni plamen“ u sjenci dalekog Ljose, to je vrlo ukazateljno, i upotpunjava mozaičnost stila identitetske hipokrizije. Profesor Aleksandar Jerkov, opširni književni znalac, multipraktik raznih kulturnih ideologija, i profesorka Sonja Tomović, koja srčano služi konvertitskoj ideologiji crnogorskog režima. Pa šta da radimo, i kako da se razumijemo – kad više ne govorimo istim jezikom, a pismo koje smo dobili – bacili u blato.

(Autor je književnik)

---