-Piše: Vojislav Bulatović

Vrući ljetnji dani kada treba tražiti neko pogodno mjesto za odmor i povlačenje od mnoštva svakodnevnih obaveza, za mnoge porodice i njihove školarce čak su dodatno podgrijani upisnom groznicom kad valja konačno napraviti onaj odlučujući korak prema izboru mogućeg budućeg poziva na srednjoškolskom ili fakultetskom stepenu obrazovanja. Prije ovog čina prethodile su informacije sa raznih nivoa (obrazovne institucije, ministarstvo, zavodi za zapošljavanje, mediji) u vidu bližeg upoznavanja javnosti, roditelja i školaraca sa vrstama i osobenostima različitih poziva za koje se stiču „znanja i vještine“ u odgovarajućim vaspitno – obrazovnim institucijama. Bilo je tu i reklamnih spotova (uključujući ministra, njegove saradnike i direktore ustanova). Takođe, ponuđene su i stipendije za „deficitarna zanimanja“. Malo se ko osvrtao na budući ishod izabranog puta, tj. na realnost očekivanja od budućeg poziva. Statistika ne daje nimalo prostora za optimizam u očekivanjima za mnoga opredjeljenja. Jedna moguća racionalizacija izbora, bez obzira na šanse kako će da se materijalizuje stečeni nauk, glasi - važno je učiti ono što se voli i što predstavlja interes pojedinca. Ovoj vrsti vrednovanja izbora obrazovnog puta na teorijskoj ravni nema se šta prigovoriti. Svako ima pravo i životni rezon da bude ono što će najbolje ispuniti njegov san i objektivizirati njegove mogućnosti. Međutim, ukoliko je ovdje neophodno uključiti i praksu kao krajnji cilj verifikacije ovog plana, onda se neki kompromis mora tražiti. Hoće li taj kompromis osakatiti nečiji ideal i nanijeti štetu nečijoj ličnosti i njenom društvenom biću? To je konkretno pitanje! Ovaj dualizam analizirao je poljski pedagog Bogdan Suhodolski. On razlikuje dvije pedagoške koncepcije: pedagogija formiranja ličnosti i pedagogija pripremanja za život. Iz prve koncepcije slijedi pitanje: „Kakav treba da budem?“ a iz druge: „Šta treba da radim?“ Život najčešće prinuđava na kompromis. Veliki je broj onih kojima je primarno pitanje: šta treba da radim, i tome je sve podređeno. Nažalost, ni taj kompromis često nema povoljan ishod. Takozvani „ljudski resurs“, ne samo da se otežano spaja sa uslovima rada, već po nekim darvinističkim zakonima, ili se grubo iskorištava ili propada.

Kod nas, autonomni sistemi, obrazovni i radni, svaki po svojim zahtjevima i potrebama proizvodi, oblikuje i koriste taj resurs. Škole i fakulteti imaju svoje sistemske zahtjeve: ustanovljen unutrašnji proces rada i svoju relativno stabilnu ponudu prema tržištu rada – društvu (školovani stručnjaci), tako da je mogućnost prestrojavanja, redukcija i sl. vrlo otežana. Univerzitet Crne Gore kao javna ustanova ima zaokruženu svoju radno – tehnološku cjelinu pa ne može povlačiti poteze koji bi ugrozili njegov radni proces i status. Privatni univerziteti, takođe, imaju svoje ekonomske i radno – tehnološke uslove sa kojima se usklađuje upisna politika. Slična situacija je u srednjem obrazovanju. Zato mehanika upisa prekobrojnih i društvenom radu nepotrebnih (što rezultira velikom nezaposlenošću) stoji nepromijenjeno, uprkos računicama da se tako neekonomično ulaže društveni novac. Problem je veliki i ne može se kampanjski rješavati.

Srednje škole kao pozivne škole i kao prelazni stupanj ka fakultetu imaju kompleksiniju ulogu a time i problematiku moguće transformacije funkcionisanja. Ovdje postoji krug problema: težnja da one postanu sveobuhvatne do obaveznosti; kako uskladiti zahtjeve tržišta rada (društva) i programske sadržaje koji treba da zadovolje, ne samo stručne, već i građanske, lične ciljeve; kako obezbijediti stručni kadar i nužnu pedagošku profilisanost, s obzirom na osjetljiv razvojni period ove populacije; stručna verifikacija programa i njihova praktična aktuelizacija; kvalitetna obuka za rad za struke gdje je to neophodno; mogućnosti za politehničko i multidisciplinarno povezivanje različitih programa u stručnim školama u cilju lakše horizontalne pokretljivosti. Posebno mjesto tu zauzimaju gimnazije sa svojim usmjerenjima pa se postavlja pitanje u kojoj mjeri je potrebno zadržati opšti smjer za studijske grupe gdje je to neophodno. Za mnoge fakultete prvenstveni cilj je da dobiju studente sa znanjima iz određenog kruga predmeta. Ovo je dalje u vezi sa velikom „berbom“ „Luča“ koje imaju prvenstvenu ulogu da obezbijede prvenstvo njihovim vlasnicima prilikom upisa na fakultet. Sasvim je jasno, u skladu sa naprijed iznijetim stavom, da „Luča“ nije neophodan uslov za upis na mnoge struke. I najzad, vrlo bi važno bilo da se u srednjoj školi (možda u gimnaziji) otvori smjer za prosvjetnu struku što bi u ranoj fazi školovanja i sazrijevanja ličnosti pogodovalo dobrom izboru kandidata za nastavnički poziv.

---