Privreda u Bijelom Polju, koja je nekad bila jedna od najrazvijenijih u regionu, potpuno je propala. Poslednjih godina štrajkovi su bili gotovo svakodnevni, a radnici propalih preduzeća su stalno protestovali ispred zgrade Opštine. U industrijskoj zoni nekad je bilo zaposleno oko deset hiljada radnika, dok ih sada ima oko hiljadu. Da ironija bude veća, juče je u Bijelom Polju održan prvi bjelopoljski biznis forum.
U naselju Nedakusi bilo je desetak fabrika koje su po svojim proizvodnim programima bile prisutne kako na domaćim, tako i na inostranim tržištima.
– Bilo je zaposleno preko 10.000 radnika, prije svega u tekstilnom gigantu „Vunarski kombinat”, zatim u Imaku, Prvoj Petoljetki, Polipaku, Mladosti, Lenki itd. Saobraćajno preduzeće „Transservis“ bilo je među najboljima, konfekcija „Jekon“ prepoznatljiva po svojim proizvodima, a drvno-prerađivačko preduzeće „Špiro Dacić” nadaleko prepoznatljivo – kazao je
Bogdan Krgović, koji je dugo godina bio aktivan u sindikatu.
Većina radnika je došla do ivice egzistencije i svoja prava je tražila preko protesta i štrajkova, kazao je Krgović i dodao da je u međuvremenu veliki broj tadašnjih radnika otišao na onaj svijet ne ostvarivši ni elemantarna prava.
– Pravi primjer kako nije trebalo raditi je nekadašnji tekstilni gigant „Vunko“. Nekad je bilo blizu tri hiljade zaposlenih. Gradili smo Bijelo Polje. U međuvremenu su bile licitacije, jedna za drugom. Mašine su rasprodate u bescjenje. Ono što je ostalo ruinirano je i propalo, a fabrika je sada i prodata – rekao je Krgović.
Uništena privreda, kako je ocijenio, dovela je i do iseljavanja, tako da Bijelo Polje više nije isti grad.
Jedan od bivših radnika GRO „Radnika“
Milan Todorović rekao je da se od zarada svih zaposlenih gradilo čitavo Bijelo Polje. Prodavnice su bile pune, a platežna moć je bila na visokom nivou. Prije dvije decenije slivala se armija radnika iz industrijske zone u Nedaksuima. Desetak fabrika je radilo punom parom.
– Danas su to skoro sve fabrike sa zamandaljenim vratima, gdje je ovim nakaradnim privatizacijama radnik doveden na ivicu egzistencije. Hale su prazne, i ima nešto oko hiljadu uposlenih u ovdašnjoj privredi. Da nije „Mesoprometa“, taj broj bi bio potpuno zanemarljiv – kazao je Todorović.
S ranije održanih proesta radnika, koji su već poodavno prestali, izuzev sporadičnih okupljanja bivših „građevinara“ traženo je od nadležnih tužilaštava da ispita na koji način su vršene privatizacije i fabrike su kupovane u bescjenje, a radnici ostajali bez sredstava, koja iako su bila mala, omogućavala su njihovim porodicama koliko-toliko normalan život.
Danas je stanje više nego teško. Radi samo „Mesopromet“, pomalo ŠIK „Lim“, otvorena samo fabrika mineralne vode „Rada“... Malo, za grad treći po veličini u Crnoj Gori. Na drugoj strani puno je zaposlenih samo u lokalnoj upravi i preduzećima i ustanovama kojima je ona osnivač.
M.N.
Fabrike zatvoreneU „Vunku“ je radilo oko 2.500 radnika. U„Imaku“ oko 500, a „Petoljetka“ je imala oko 300 radnika. Dok je bila zajednička, „Bjelasica“ je zapošljavala oko 1.200 ljudi. Danas je podijeljena na pet djelova. Osim njih, tu su i „Gradina“, fabrika kisjele vode „Rada“, „Špiro Dacić“. Sa dva pogona, u Pavinom Polju i Loznoj, radila je „Lenka“, potom „Jekon“, „Mladost“,„Transservis“, građevinsko preduzeće „Radnik“, TUK „Brskovo“ – priča Krgović.”Većina radnika je došla do ivice egzistencije i svoja prava je tražila kroz proteste i štrajkove
)){kind=small}
