- Piše: Krsto J. Pejović

Ne bez razloga, narod kaže da „nema veće muke od zaborava“. Reklo bi se danas - kao da narod izdaje pamćenje. Zato, podsjetimo se da nije bez razloga poznati književnik Mihailo Lalić kazao da je „zaborav teži od smrti“. Stiče se utisak da je ovo vrijeme povod da se kaže da je prokleta nevolja zavladala svijetom, pa narod zaboravlja i na svoju djecu. I to je tužna istina i žalosna stvarnost. Stoga, često se dešava da je čovjek žrtva svog zaborava, da gubi saznanja o svojoj prošlosti i da napušta moral i svoje običaje. Ide se, u tome, dotle da se želi zaboraviti istorija, kao da svijet nije dostojan svog porijekla. Ima se osjećaj da je sve stavljeno na raspeće, a posebno pravoslavlje. Otuda, istina biva deficitarna, a za prijeke riječi, psovke i uvrede ne postoji post. Zaboravljaju se velikani srpske književnosti, tvorci crnogorske državnosti, božji pastiri Mitropolije crnogorsko-primorske. Narod olako prelazi preko spoznaje da su umni ljudi iz srpske kulture i pravoslavne duhovnosti Mitropolije crnogorske stvorili velika djela, i to nije moglo mimoići istoriju Crne Gore, jer je njihov trag ostao neizbrisiv. Narod koji je svjestan svog identiteta ipak nazire mogućnost, navodno, „bolje nove budućnosti“. Neminovno se nameće pitanje: da li su danas narod i njegova istorija lišeni istine, smisla i znanja? Da li se preci izmišljaju, i da li se naša istorija pozajmljuje? Svako ovo pitanje upozorava da „novi put“ želi da čovječnost, istinu i pravdu zamijeni partnerstvom, „nerazumljivim i mutnim kulturama“. Nikako da se shvati da je „besmrtnost u srodstvu s mudrošću“. Čini se „da je vjera pod stegom“ i da, taj osjećaj, izvire „iz dubine bezdana“. Kao da ova aktivnost ne mari za pogled iz prošlosti. Kao da „kultura duše“ ne postoji. Nameće se pitanje da li su „vrline i odlike“ sposobne da se odupru neznanju, kao i onome što ne može biti prihvaćeno od nauke i morala? Savremeno shvatanje crnogorske istorije, pa i jednog dijela kulture, stvara potrebu da se kaže da po njima nijedno iskustvo sa smislom nije moguće bez zvaničnog stava vlasti. Znano je oduvijek da se istina, bar u prvim svojim počecima, javlja kao iskrenost i da je iskrenost istinoljubivost. Stari Heleni su govorili da „istina čovjeka čini slobodnim i pravičnim“. Narod Stare Crne Gore govorio je da „istina suncem sja“. Ne bježeći od Crne Gore, njene državnosti, mora se podsjetiti da je u svijesti dinastije Petrović bila i ostala Srpska pravoslavna crkva i srpski jezik i crnogorska državnost, i to je opšta povezanost ovih odrednica. To je ono što se dešavalo u njihovom duhovnom životu, kao i u životu Stare Crne Gore. Dakle, u pravilnom znanju je izvor pravilnog postojanja. Za svako postojanje crnogorske državnosti i srpske duhovnosti date su potvrde u istorijskim i materijalnim izvorima, a njih je napretek. Oni su ne samo dio duše dinastije Petrović, nego i građa istorijske nauke, srpske duhovnosti, Svetosavlja, kao i života Mitropolije crnogorsko-primorske. Traganje za novim razlikama, u smislu negiranja crnogorske mitropolije, negiranje je Boga. Ukoliko se čovjek ne bi odredio prema tim i takvim pojavama došlo bi zasigurno do deformiteta svijesti. Zato treba napomenuti da partitokratije ili ideologije nijesu regulator psihičkog razvoja čovjeka. Apostol Pavle kaže da je „vjera tvrdo čekanje, onoga čemu se nadamo i dokazivanja onoga što je nevidljivo“. Prirodan zaključak bio bi da je vjera stvar ubjeđenja, a ne prisile. Za neke (ne)znavene važi da je „vjera opasnija od ideologije“. Međutim, niko ne kaže da je ideologija opasna u političke i vjerske svrhe. No, bez namjere da se negira bilo čija sloboda vjerskog opredjeljenja ili poimanja religije, autor ovog teksta ističe da „posebna čulna akta“ pojedinaca mogu predstavljati samo kvazimaterijal koji i, pri običnom zapažanju, gubi svaki smisao, po bilo kom osnovu. Ne može se, dakle, zaboraviti istina da i u mišljenju dinastije Petrović stoji supstanca Crne Gore i da na njima egzistiraju crnogorska državnost i srpska duhovnost. Budimo bar prema njima iskreni, jer iskrenost je uvijek bila težnja ka istini. Gledišta novih istorika nijesu „sirovina“ za spoznaju dinastije Petrović, jer to nije u razumu te dinastije, niti u čulima Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve. Njihova saosjećanja sa Srbijom niko nije mogao negirati i izbrisati, i od tog njihovog osjećanja ne može biti ništa stvarnije. Uostalom, to je bio ponos smisla Stare Crne Gore. To je bila vrlina u životu naroda tadašnje Crne Gore. Znala je Stara Crna Gora da je Kosovo srž identiteta Srba i Crnogoraca. Znao je narod Crne Gore da čovjek od Boga ništa ne može sakriti. Tačno je da je danas, kao i ranije, prisutna ona duboka misao Isidore Sekulić da je čovjek kao rijeka koja ne može da postoji bez mulja. Vjerovatno danas ima više mulja nego ikad. Međutim, oni koji ne znaju za Boga, ne mogu „ući u svoju sudbinu“. Zato, podsjetimo da je crkva Božija zajednica i ne žrtvujmo svoj identitet radi nekih „viših interesa“. Rasporedimo podjednako svoju pažnju i prema crnogorskoj državnosti i prema Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Bez tradicije, sjećanja i svijesti čovjek je prazan, održavaju ga vjera i istorija. Neki zapadni sociolozi kažu da „nacionalni progres Evrope“ vraća svijet u dekadentnu prošlost. Ne bez razloga, mitroplit crnogorsko-primorski Amfilohije, moli se Svevišnjem Spasitelju za spas naroda od njegove raspolućenosti. On u svojim molitvama podsjeća da je Hristos samo ljubavlju stvorio najveću imperiju. Dakle, mitropolit svojim liturgijama pokušava suzbiti grehove naroda, i to grehove onih koji bježe od tradicije i istorije njegoševske Crne Gore. Radio je to i činio i Sveti Petar Cetinjski, sve u ime Božije. Ono što daje nadu narodu jeste da sjećanje, ipak, opstaje. Naša sjećanja su izvori sa kojih smo vjekovima pili vodu. Da se ne zaboravi: mozak je biblioteka sjećanja i pamćenja, a istorija nije potrošna roba.

---