- Piše: Slobodan Savović

Otkad postoji kao posebna vrsta čovjek se trudi da ostavi svoj trag u vremenu. I kao pojedinac i kao društvo. To je zbog toga što svaki čovjek osim visine i širine ima i treću svoju dimenziju – unutrašnju dubinu. Unutrašnju dimenziju gdje čovjeku stanuje duša. Plitki ljudi žubore kao plitak potok. Plitkim ljudima duša je u nosu. Duboki ljudi ostavljaju dubok trag u vremenu.

Ne želim da pišem radi pisanja, tek onako da nešto napišem. Uostalom, riječi vjetar nosi. Na sve četiri strane svijeta. A novine i onako služe da na kraju uljepšaju nečiji pogled kroz prozor. Sve je na kraju tako prolazno. Želim da pišem da bih imao šta da kažem. Kad godine prođu, dosta će mi biti i jedan dan. Na početku bi riječ, a na njegovom kraju riječ o čovjeku.

U kakofoniji različitih zvukova, ovih ljetnih mjeseci, najviše mi žubori naša Vlada. Žubori kao plitak potok. Razumijem da uvijek dolaze vremena nepravdi i lakoće gluposti. Da bahatost zamijeni smjernost. Ali ne razumijem, i jako opasno mi je kada kod naroda prestanu pobude da se protiv toga protestuje. Kada narod zaćuti. Ćuteći, nekako ispada da je Crna Gora tamo gdje su Radonjići i Markovići, Klice i Medenice. Neće biti da Crna Gora stanuje u njihovim stanovima. Nijesu oni moja mjera moje dubine duše.

Mene ne interesuje da li su Oni bahati, neskromni, nepošteni i sebični. Rekoh već, dolaze takva vremena. Potonja vremena. Razumijem ja Njih. Tako su Oni naučili i ne umiju drugačije. Mene interesuje drugo. Zbog čega njegovo veličanstvo građanin ćuti? Ćuti i trpi. Trpi sav ovaj politički nemoral. Da li građaninova tišina znači da se slaže sa svojom Vladom koja građaninov novac troši za luksuz svojih prijatelja, rođaka, partijskih poslušnika ili egzekutora? Da li je građaninova paradigma građanin Stijepović koji je i običnim građanima davao mrvice iz one Duškove koverte? Da li su Đukanović i njegov DPS naša slika u ogledalu stvarnosti? Koja je naša unutrašnja dubina? Možda će ipak biti da građanin ćuti iz dubine svoje duše? Vjerujem u to. Vjerujem da je građanin zgađen nad gramzivošću političkih elita svih boja. Vjerujem da građanin nije kvaran i da nije zaveden đavoljim sjemenom neoliberalne Crne Gore. Vjerujem da je građanin samo umoran.

Jedno je sigurno. Istorija, to jest sjećanje jedina je kćerka vremena. To je taj trag u vremenu. Sve se svodi na tu poslednju riječ koju će o nama reći oni koji posle nas dolaze. Mi hodamo u vremenu po tragovima stopa naših predaka. Duboka je staza kojom koračamo. Imamo šta da pročitamo. Samo je pitanje, znamo li mi da pišemo? Da li će naše stope u vremenu prekriti prvi lahor vremena? Jer rekoh već, svaki čovjek ima i unutrašnju dubinu. A ja ne pišem da bih pisao.

---