-PIŠE: MR RAJKA GRUBIĆ

Kada je u pitanju ishrana i način pripremanja hrane, kolonizovano stanovništvo je sa sobom donijelo određene specifičnosti u odnosu na druge regionalne ili nacionalne kuhinje. Te specifičnosti je moguće prepoznati u pojedinim namirnicama, ali češće u pojedinim jelima i njihovim receptima. U ishrani dinarskog stanovništva dominirala je upotreba mlijeka i mliječnih proizvoda (kajmaka i sira), jagnjećeg i ovčijeg mesa, krompira, pasulja, kupusa, luka, kukuruznog brašna... jela su se spremala ispod sača – peke (meso, povrće, pite, hljeb...), kuvala u zemljanim loncima (kupus, pasulj...), sir se odlagao u drvene bačve ili mješine, meso se konzerviralo sušenjem, od voća su se koristile šljive, grožđe, jabuke, smokve, bademi, kesten...

Novo podneblje je sa sobom donosilo i nove namirnice poput pšeničnog brašna i svinjskog mesa. Stočarski proizvodi, koji su za ovo stanovništvo predstavljali osnov ishrane, poput ovčijeg i kozijeg mleka, sira i kajmaka ovdje su bili redukovani. Ovakva nagla preorjentacija u ishrani, loš kvalitet vode i drugačija klima, bili su uzrok čestim obolijevanjima.

Za razliku od nematerijalnog kulturnog nasleđa, elementi materijalne kulture su u relativno kratkom vremenskom periodu pretrpjeli određene promjene. U prvom redu su narodne nošnje, vrlo brzo nakon dolaska, gotovo u potpunosti izašle iz upotrebe. Razlog ovome je vezan za nekoliko momenata. Kao prvo, žene su i same, u najvećem broju slučajeva, bile uključene u poljoprivredne zadruge te samim tim imale malo vremena za bavljenje poslovima koji nijesu vezani za osnovne potrebe domaćinstva. Pored toga, u prvim godinama nedostajale su im i osnovne sirovine za izradu platna, ali i alat (razboj – tara), jer su prilikom kolonizacije iz starog kraja ponijeli samo najneophodnije stvari. Takođe, nošnju su, u većini slučajeva, morali prilikom dolaska da spale jer su bile zaražene vaškama. Preostali haljeci, koji su predstavljali dio svakidašnje nošnje brzo su se habali dok su se u svečanim narodnim nošnjama sahranjivali umrli članovi porodice. Svakako je i mogućnost da se, relativno lako, dođe do kupovnih materijala i odijela uticala da same nošnje, kao jedan od bitnih pokazatelja kolektivne pripadnosti, etničkog identiteta i sopstvenosti, vrlo brzo izađu iz upotrebe.

Protekao je cio jedan vijek od prvog planskog naseljavanja Vojvodine srpskim dinarskim stanovništvom. Ova vremenska distanca, zatim geografska udaljenost od matice (bez obzira na još uvijek relativno žive veze sa zavičajem), multietnička sredina kao i ekonomski napredak, društvene promjene, raspad države i rat devedesetih godina 20. vijeka koji karakteriše veliki izbjeglički talas novog dinarskog stanovništva, tranzicija i globalizacija... značajno su uticali na kulturno nasleđe i identitet ovog dijela srpskog stanovništva.

Umjesto porodice, koja je sve do sredine 20. vijeka bila najznačajniji čuvar i prenosilac nematerijalnog kulturnog nasleđa, postepeno se u toj ulozi pojavljuju kulturno-umjetnička društva. Tako je na primjer, već 1948. osnovano KUD „Zavičaj” u Lazarevu, „Veljko Lukić Kurjak” u Lukićevu, dvije godine kasnije osnovan je KUD „Vladimir Tomić Ćić” u Krajišniku... Osnivanje kulturno-umjetničkih (folklornih i pjevačkih) društava se nastavilo tokom poslijeratnih godina, da bi danas gotovo svako selo naseljeno kolonistima, imalo sopstveno kulturno-umjetničko društvo.

Društva živo njeguju i prezentuju nematerijalno kulturno nasleđe putem folklora – igara, pjesama, predstavljanjem pojedinih običaja... Obučeni uvijek u narodne nošnje kraja iz kojeg potiču, oni ujedno predstavljaju i materijalno kulturno nasleđe, jer su upravo narodne nošnje jedan od najeksplicitnijih pokazatelja etničke i nacionalne pripadnosti određene grupe.


(NASTAVIĆE SE)

---