-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Decembar 1877.godine
Umro je Njekrasov. Poslednji put sam ga vidio mjesec dana prije njegove smrti. Tada mi je izgledao skoro kao leš, bilo ga je strašno pogledati, i taj živi leš je čak govorio i mrdao usnama. On nije samo govorio, već je sačuvao svu trezvenost i bistrinu uma. Čini mi se da nije osjećao da mu se smrt brzo primiče. Nedjelju dana prije smrti njemu je paralizovana desna strana tijela i ja sam saznao 28. decembra ujutro da je Njekrasov umro prethodnog dana u 8 sati uveče. Tog istog dana otišao sam da mu se poklonim. Šokirao me je izgled njegovog izmučenog i unakaženog lica od bolesti. U odlasku sam čuo kako je crkvenjak nad pokojnikom pročitao iz psaltira otegnutim glasom: „Nema čovjeka koji nije grešan“.

Kad sam se vratio kući, nijesam se odmah prihvatio pisanja, već sam uzeo sva tri toma poezije Njekrasova i počeo da čitam od prve stranice. Cijelu noć sam čitao, sve do šest sati ujutro, i svih tih trideset godina našega poznanstva kao da sam ponovo proživio. Ove prve četiri pjesme, kojima počinje prvi tom njegovih stihova, objavljene su u „Petrogradskom zborniku“, u kojem je objavljena i moja prva pripovijetka. Zatim, tokom čitanja, ispred mene je prolazio čitav moj život. Sjetio sam se i onih njegovih stihova koje sam prvi put pročitao u Sibiru, kad sam izašao poslije mog četvorogodišnjeg zatvorskog života u tvrđavi i na kraju stekao pravo da uzmem knjigu u ruke. Nijesam zaboravio ni utisak koji su na mene ostavili njegovi stihovi.

Skoro dvije trećine svega što je napisao Njekrasov, ja sam pročitao te večeri i bukvalno prvi put bio svjestan koliko je mnogo Njekrasov, kao pjesnik, za svih ovih trideset godina zauzimao mjesto u mom životu. Naravno, kao pjesnik.

Lično smo se sretali malo i veoma rijetko i samo jednom sa krajnje iskrenim i sasvim otvorenim osjećanjima, upravo na početku našega poznanstva. U stvari, to je bilo 1845.godine, u vrijeme popularnosti „Bijednih ljudi“. No, ja sam već ranije pričao o tome. Tada je među nama bilo nekoliko momenata koje sam zapamtio za sva vremena i taj zagonetni čovjek sa svojom otvorenošću i skrivenom stranom svoga duha urezao se u moje pamćenje. Baš tada sam shvatio da mu je srce bilo ranjeno na samom početku života i ta rana, koja je krvarila i tada, bila je neiscrpan izvor za njegovu poeziju prepunu strasti i cio budući život, prepunjen patnji.

Sa suzama u očima pričao mi je tada o svom djetinjstvu, o teškom životu u roditeljskoj kući, koji ga je previše namučio. O svojoj majci je pričao sa velikom nježnošću i naglašenom dirljivošću. Sve je to još tada stvaralo u njemu predosjećanje da ako mu se dogodi nešto blagorodno u životu, da bi to moglo da ga spasi i posluži kao svjetionik i zvijezda vodilja kroz najmračnije i nesrećne trenutke njegove životne sudbine. Mislim da nijedna ljubav i nježnost poslije toga u njegovom životu ne bi mogli kao to uticati i lično djelovati na njegovu volju i neke mračne, nezadržive strasti njegovog duha, koje su ga progonile čitav život. Još i tada su se kod njega pojavljivali ti mračni porivi duha.

Zatim, sjećam se, rastali smo se i to naše blisko prijateljstvo nije trajalo duže od nekolko mjeseci. Na to su uticale spoljšnje okolnosti i, vjerovatno, nekakvo naše nerazumijevanje. Kasnije, poslije mnogo godina, kad sam se ja već bio vratio iz Sibira, mi se nijesmo često ni sretali, ali bez obzira na razlike u ubjeđenjima, na našim susretima razgovarali smo obično o bizarnostima.Među nama kao da se nešto nastavljalo u našim životima što je započeto još u mladosti, koje neće i ne može da se prekine, iako se nijesmo sretali godinama.

Tako mi je jednom, čini mi se, 1863.godine dao zbirku svojih stihova i skrenuo pažnju na pjesmu „Nesrećni“, davajući tom momentu poseban značaj i rekao: „Kad sam ovo pisao na Vas sam mislio“ (t.j. na moj život u Sibiru).

I na kraju, u zadnje vrijeme smo se viđali mnogo češće, u stvari, od kada sam štampao moj roman „Mladić“, u njegovom časopisu.


(NASTAVIĆE SE)

---