Pozorišni reditelj, jedan od osnivača Međunarodnog festivala alternativnog teatra KORIFEJ, Zoran Rakočević, sada je već prepoznatljiv po rukopisu kojim ništa ne uljepšava. Bilo da je riječ o predstavama za djecu ili odrasle. Kao manir njegovog rada nameće se i njegova realističnost, koja se ogleda u činjenici da klasiku voli da osavremeni, da joj da mogućnost da živi okvire savremenog života. I uvijek nešto radi, bilo da je riječ o njegovom autorskom projektu ili saradnji sa drugima. Pandemija korona virusom usporila je i njegov tempo i izmijenila neke navike. Zato trenutno, sa studentima treće godine osnovnih studija cetinjskog Fakulteta dramskih umjetnosti onlajn radi komad „Murlin Murlo“ Nikolaja Koljade, a predstava bi trebalo da je njihova diplomska.
– Kako vrijeme odmiče, a rad preko video poziva je limitiran, razmišljamo o tome kako se prilagoditi situaciji. Uglavnom, istražujemo prostor, svako svoj sopstveni, i postavljamo pitanja jedni drugima – da li izolacija nužno povlači u degradaciju, da li je otuđenje najljudskija kategorija civilizovanog čovjeka i da li nužno moramo biti društvena bića – kaže Rakočević.
• Koje još teme Vam se nameću ovih dana?
– Razmišljam i o tome kako je zapravo lijepo baviti se teatrom, te razmatram mnoge njegove aspekte i mogućnosti. Mislim da smo u umjetnički slobodnim interpretacijama života najliberalniji. Težiti nečemu što popravlja život, dovodi ga u ravan mogućeg ali boljeg – upravo nam daje snagu da se analiziramo i dovedemo sebe do paradoksa Šredingerove mačke – današnje društvo je s jedne strane moderno, slobodno i otvoreno, a s druge opresivno, sklono intervenciji i cenzuri čiji novi trendovi mirišu na politički auto-revanš. Tragati za ljepotom i smislom, svakako, znači biti subverzivan. Nažalost, društva nezavršene demokratske tranzicije, kao što je naše, ne izlaze iz faze diječjih zaušaka, pa nam je sasvim normalno stanje da smo podijeljeni na one koji s egzaltiranim poetskim nadahnućem izjednačavaju borbu protiv virusa sa patriotizmom i stavljaju je u istorijski kontekst opstanka, i one koji s druge strane bjesne razočarani sopstvenim istorijskim dokinutostima, gdje ih je virus, zajedno sa zavjereničkim zapadom i cjelokupnom tehnologijom, obezgaćio i obezbožio. Ostati zdravomisleć i nesvrstan, a biti oštro kritičan, najnepoželjnija je opcija – ali, ja lično ne mogu drugačije.
• Rekli ste da ovo doživljavate kao vrijeme bez sadržaja. Da li smo možda i sami (prethodnim globalnim) bezsadržinskim postupanjem doveli do manifestacije manjka sadržaja?
– Oslanjanjući se na prethodni pasus, ipak mislim da je teško u Crnoj Gori biti bez sadržaja. Pitanje je samo koliko smo tupi, a mislim da sve više otupljujemo. I tu je i jedna stvar mentaliteta presudna – skoro svi stanovnici ovih krajeva savršeno znaju sve o korona virusu, prenošenju, simptomima, pravilima izolacije i njenog kršenja, te barataju brojkama, statistikom na globalnom nivou, predviđaju budućnost, znaju rasplet situacije, kao da svak’ oklagijom kod kuće umjesto pite razvija paket ekonomskih mjera ili u svom multipraktiku mućka injekciju za izlječenje. Učaureni smo u sadržaj situacije do te mjere da vapim za bezsadržajnosti od koje bi se onijemilo i utrnulo. Sva ta banalnost je posljedica sistemskog otupljivanja, ali to nije samo crnogorski, nego svjetski fenomen. Što nam je gluplji sadržaj života, toliko ćemo biti idealniji resurs za šišanje.
• Da li se i Vama, kao čovjeku iz pozorišta čini da prilikom emitovanja pozorišnih predstava na televiziji ipak nešto nedostaje? Nije li ovo dokaz da pitanje „pozorišne magije” ipak realno egzistira?
– Pozorište je odavno odoljelo tehnologiji, u tom smislu – nije se preselilo iz svog već tradicionalnog ležišta, pozorišne scene, i odavno ne vodi bitku sa tehnologijom, već je umjetnička istinitost i aktuelnost nešto što treba još više da nas uzbuđuje od tehnološkog razvoja i novih mogućnosti (što ne znači da u pozorištu ne treba posezati za rješenjima koja podrazumijevaju tehnološka dostignuća). Među onima sam koji ne gledaju predstavu putem posrednika, ali, ako je dobro snimljena, onda nijesam ni protiv toga. Veliko je zadovoljstvo gledati šta rade kolege iz ostatka Jugoslavije, a to smo skoro imali priliku da vidimo i na festivalu RUTA u Podgorici. Ne što nas podsjeća na prošla vremena, nego što budi misao o jednom zajedničkom kulturnom prostoru koji se nije očuvao zbog poklanjanja zajedničke imovine i tajkunizacije društava, a ta misao onda ide i dalje – narodi su nam zadojeni tupavim nacionalističkim scenarijima, sumnjivi novac zavodi red (i neće ga korona spriječiti), a umjetnici – da ćute? Ili da se odsele?
Ž.JANjUŠEVIĆ