-Piše: Vuk Vuković

Ljubav je već ovdje i uvijek drugdje, neizreciva, istovremeno savršena koliko i krhka, odveć prenapeta, u svakom smislu nemirljiva, tako da voli samo onaj koji se, u stvari, u pogledu svih stvari, ne miri u odnosu na ljubav i uprkos njoj samoj, zauzima, dakle, poziciju onog koji je još ne pjeva ali i ne misli, pribirajući se u samoćama osjeća je izvan pojma, pa ipak, ne traži je ni u jednoj od toliko ponuđenih riječi, iako je rečeno da – ondje gdje ljubavi nema, ne izgovaraj riječ.

Eros samoćâ, ne tražimo li ga još jedino u muzici, tragediji duha koji odbija da bude bilo čemu savremen, krećući se suprotno od svega onoga što upražnjava mehanički hod ka jedinom opravdanom cilju. Iako luda, izgubljena, izbačena iz svih zakona (jer, zaista, postoje ljubavi koje postaju slučaj policije i psihoanalize, budući da su nadišle fazu religiozne krize, razmišljaju naglas svoj ponoćni monolog), ljubav biva dobrim dijelom načeta vremenom; kao da se još uvijek ne dokučuje – dimenzija oduhovljene seksualnosti. Primjer: epistolarni dodiri, u manastirskoj dokolici, između Pjer Abelara i Eloize, koja osjeća da je, čak, i od zvijezda nevoljena. Tako da, s tim u vezi i na tragu toga, nije li ljubav stanje nevoljenog? Voljeni, zar je on ikad znao nešto otkriti o ljubavi, osim da je predmetom jedne idealizacije koja je siguran znak da se okrećemo sebi samima, da se okrećemo, prema tome, od svih, ka jednoj ideji u kojoj ponajviše ima vazduha, pričina, sjenki i lutanja, ničeg od čvrste građe i oslonca.

Filozofira se o tome kako filozofija otvoreno prećutkuje ljubav, kako je progoni iz imena svog zarad imena drugog, iako joj toliko duguje, reklo bi se da čak i pretrajava zahvaljujući tom dugu kojeg nije moguće vratiti, ni prije ni posle, nikad.

Međutim, šta ljubav ima sa i od riječi? Kako, kome, kad i gdje uputiti riječ ljubavi o ljubavi? Na kojem jeziku, sa kojim potpisom, skrivajući koji lik? I, u suštini, kakvo je djelo ljubavi? Može li se govoriti o ljubavi kao djelu, o djelu ljubavi? Iako ona danas, i juče, biva vrebana od strane svepristunog praznog znaka, koji, svakako, napada i nastoji razoriti nagovještaj.

Ljubav je, između ostalog, otuđenje od drugih i zaklanjanje od svijeta, novi (sasvim novi) početak, obećanje jednog drugog vremena na kraju vremena, scena na kojoj sami sebi postajemo stranci. Ima tu mnogo od bolesti, psihičkog posrnuća, nježnosti čiji se imunitet opasno približio tački u kojoj, potom, organizam prelazi u samonapad. Jer, bez uboda koje samo sami sebi može zadati (rad ljubavi se odvija bez naše volje!), šta ostaje od nje: dahtanje pomrčine, trenje mesa, razglednica krcata metaforama. – Najviše što ljubav sebi može žrtvovati: bol srednjeg vijeka, krv stidljive simpatije, šekspirijanskog mjesečara.

„Svijet je otišao, moram te nositi“ (P. Celan) Apsolutno je sve i ne znajući to, uključeno u ljubav: pogled, ton neke riječi, ton ćutanja. I ono što se mora moći podnijeti, jeste ono neizvjesno, ničije, odveć tuđe, upisano jednom za svagda u ljubav, koja je jača i od smrti, uvijek u smrti.

---