-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Jedna snaga koja je radila na destabilizaciji i demontiranju Jugoslavije bila je i Rimokatolička crkva koja je nastupala ofanzivno, uspijevajući da na svoje vjernike utiče politički, u duhu otpora jugoslovenskoj ideologiji i integraciji. Glavna poluga preko koje je vodila i usmjeravala katoličko stanovništvo bila je „Katolička akcija”, od 1936. „Čista Katolička akcija”, mreža udruženja preko kojih je crkva stvarala svoju državu u državi, obuhvatajući cjelokupno hrvatsko društvo i predstavljajući osnovu na kojoj je izgrađivana hrvatska nacionalna svijest među katoličkim vjernicima.
Grupa jugoslovenski orijentisanih intelektualaca, uznemirenih agresivnim klerikalizmom koji je prijetio razgradnjom tvorevine za koju se nekada stradalo i u ratu i u miru, za koju su položeni mnogobrojni životi, vidjeći je kao jedinog garanta spokojnog i nesmetanog razvitka svih njenih žitelja, a u želji da iskažu svoje mišljenje o mnogim pojavama onovremenog političkog života, okupila se oko časopisa „Javnost”, „Krug” i „Vidici”, koji su izlazili u kontinuitetu, jedan za drugim, po obustavljanju onog prethodnog, u periodu od 1935. do 1940. godine. U ovim časopisima sarađivala su mnoga velika imena međuratne Jugoslavije (
Vladimir Ćorović,
Ivo Andrić, Viktor Novak, Isidora Sekulić, Vasilj Popović, Lujo Bakotić, Petar Skok, Ivo Belin, Ferdo Šišić, Milan Budimir, Jovan Erdeljanović, Milan Marjanović, Đuro Vilović i drugi), a pokrenuo ih je, uređivao i u njima svojim tekstovima dominirao književnik i angažovani intelektualac
Niko Bartulović. Pored ostalog, u časopisima „Javnost”, „Krug” i „Vidici” često se raspravljalo i o rimokatoličkim temama, koje su izazivale veliko interesovanje javnosti i burne reakcije klerikalnih snaga.
U uslovima napetih međunacionalnih, prije svega srpsko-hrvatskih odnosa, koji su remetili normalno funkcionisanje države i ometali i otežavali njen razvitak, redakcija „Javnosti” pažljivo je pratila sve poteze koje je politička elita na objema stranama povlačila u cilju rješavanja hrvatskog pitanja. Napori vladajućih režima i srpske opozicije da izađu u susret Hrvatima i ispune njihove zahtjeve nailazili su na odobravanje uredništva, koje je od hrvatskih političkih krugova, prema čijim zahtjevima je imalo puno razumijevanje, očekivalo, u osnovi, samo jedno: da ostanu privrženi načelu narodnog jedinstva i ne razbijaju državu. Zabrinjavalo ga je, međutim, to što su, prema njegovom viđenju, politička strujanja kod Hrvata kretala upravo u neželjenom, separatističkom pravcu, a za takav smjer hrvatske politike optuživali su klerikalne snage koje teže da njom u potpunosti ovladaju.
S tim u vezi, za „Javnost” nije bilo nikakve sumnje: poput trojanskog konja u čijoj se utrobi krila grčka vojska koja je zauzela Prijamov grad, u redovima Hrvatskog seljačkog pokreta skrivaju se klerikalci, s namjerom da njime zagospodare i stave ga u funkciju svojih interesa. U svojim glasilima, o jugoslovenstvu Bartulovićevog časopisa oni pišu s izrazitim negodovanjem, kao o nečemu što je za pokudu, iako ta ideologija, u shvatanju redakcije „Javnosti”, nije podrazumijevala gašenje srpskog, hrvatskog i slovenačkog identiteta, već je, naprotiv, pretpostavljala njihovo postojanje paralelno s osjećanjem pripadnosti jednom jedinstvenom narodu. Klerikalcima, međutim, nije stalo ni do kakvog nacionalnog identiteta, čitamo na stranicama „Javnosti”. Hrvatstvo je za njih irelevantno isto koliko i jugoslovenstvo na koje se obaraju, a bliži im je svaki Njemac, Mađar ili Italijan, ako je klerikalan, od Hrvata katolika, koji je slobodouman. Njima je bitna samo apsolutna vlast nad vjernicima, a dokaz je, između ostalog, i burna reakcija klerikalne štampe na predstavljanje Hrvatskog seljačkog pokreta kao liberalnog, što je u knjizi „Ideologija Hrvatskog seljačkog pokreta” učinio
Ivo Šarinić. Autorova teza da su rimska crkva i sveštenstvo pomutili nacionalnu svijest hrvatskog seljaštva koje je, prije njihovog upliva, imalo zdrave poglede, i za koju je nalazio oslonac kod
Starčevića,
Radića,
Štrosmajera i
Račkog, klerikalcima je smetala, tvrdio je Bartulović u svom časopisu, jer je mogla da otrijezni narod i podstakne otpor njihovom uticaju. Zbog toga su se bunili i protiv stavljanja sveštenstva u istu ravan s ljudima drugih profesija, što je Šarinić takođe učinio u svom djelu.
(Nastaviće se)