-PRIREDILA: ŽIVANA JANjUŠEVIĆ

Od samih početaka svoje pjesničke stvaralačke avanture Radomir Uljarević je najviše vjerovao u potencijale kritičko-ironijskog načina govora. Pritom je njegova ironija nalazila različite mete, a najčešće je pogađala krute, ideologijom iskrivljene misaone kalupe i šablone. Otuda je taj ironijski govor donosio pjesniku određeni prostor, ako ne socijalne, a ono diskurzivne slobode, malu nezavisnu teritoriju pjesništva. To iskustvo je Uljarević dijelio sa čitavim nizom pjesničkih savremenika, raznovrsnih poetičkih opredjeljenja, ali sa jednom zajedničkom crtom – koju bismo mogli da odredimo kao nepristajanje i sumnju u proklamovane ideale, kao otpor zvaničnom, ideologizovanom, lažnom načinu govora. Bio je to govor jednog Poretka na izdisaju. Da se uvjerimo u dominantnost kritičko-ironijskog pristupa dovoljno je da samo prelistamo pjesme iz ranijih Uljarevićevih knjiga i da nađemo nebrojene primjere pjesnikovog protivljenja poretku.

Problem se pojavljuje onda kada pjesma treba da izrazi neko iskustvo pozitivnog vrednosnog predznaka. Ili, da preokrenemo pitanje: kako očuvati kritičko-ironijski govor kao tekovinu književnog modernizma, i bitan element sopstvene poetike, i istovremeno afirmativno se odrediti prema konkretnim fenomenima. Sa tim poetičkim pitanjem se Radomir Uljarević susreo u zbirci pjesama „Škola odučavanja” (2015. g).

To odučavanje, taj preobražaj za koji je moderan čovek, izgleda, uprkos svim epohalnim sunovratima koje je doživio, još uvijek sposoban, može se dešavati svuda, u svakom ambijentu, ali za Radomira Uljarevića kao pjesnika koji pripada srpskoj kulturi i tradiciji, povlašćeno mjesto preobražaja je – Hilandar. Jezgro zbirke „Škola odučavanja” čine pjesme koje su nastale poslije jednog pjesnikovog boravka u najsvetijem od srpskih manastira. Najvredniji rezultati koje ostvaruje ova zbirka su stihovi koji, kako je već napomenuto, variraju predstave iz vidokruga negativne teologije, sa sjajnim lajt motivom nevidljivih monaha, koji su zapravo stvarniji od svega vidljivog. Nevidljivi monasi simbolizuju drugi svijet, onaj o kome se ne može reći ništa konačno i definitivno, koji se uopšte ne može definisati, pravi svijet, za koji je ovaj, naš, samo neka vrsta predvorja. Pjesnik ostaje u predvorju, ali takoreći kao kroz odškrinuta vrata proviruje i na onu drugu stranu.

Književno uobličavanje hilandarskog iskustva u ovoj Uljarevićevoj zbirci pjesama daje i druge rezultate, između ostalog i relativno česta razrješenja u anegdotskom ključu, kada pjesnik željene efekte postiže narativnim skiciranjem nekog događaja ili neke situacije.

Anegdotsko ima svoje zahtjeve, među kojima je jasna određenost situacije i „poruke”, što može da redukuje željeno semantičko bogatstvo pjesme. Jedna anegdotska pjesma treba da je nedvosmislena i vjerodostojna, u smislu da što tačnije prikazuje ličnost i događaj o kojima govori, što implikuje svođenje istine pjesničkog djela na jednostavan odnos odgovaranja stvarnosti. Time se, sa druge strane, povlašćuje mimetička ambicija pjesme, a potiskuje njena sposobnost da stvara neke samostalne vidove stvarnosti. Drugim riječima, anegdotski pristup je jako reduktivan i time indirektno ugrožava neke od osnovnih zahtijeva modernističkih poetika, prije svega zahtjev za otvorenošću značenja, kao i zahtjev za autonomijom pjesničkog djela. U navedenim pjesmama, Radomir Uljarević unekoliko prevazilazi ograničenja anegdotskog pristupa, i to prije svega zahvaljujući prisustvu paradoksija negativne teologije i njihovom simboličkom djelovanju. Zanimljivo je vidjeti kako Uljarević u svom ponajviše anegdotski izgrađenom ciklusu „Kosto Gospodin Kogito” uspijeva da izbjegne opasnostima anegdotskog pristupa, i to koristeći postupak pomjeranja nosioca anegdotskog sižea u status – lirskog junaka. Na to upućuje već i ironijski obojen naslov ciklusa, koji uključuje aluziju na jednog poznatog lirskog junaka evropskog pjesništva, a sa tim i na sav onaj bogati simbolički nanos koji su generacije čitalaca ostavile oko njega.

Postajući Gospodin Kogito, Kosto Novakov postaje književni lik, a Uljarevićeva pjesma se oslobađa pritiska koji dolazi od zahtjeva anegdotskog pristupa. Ona ponovo može da bude ispunjena ironijom, a da to ne škodi pozitivnim vrijednostima za koje se zalaže (prije svega etičkim). Ovo inkluzivno rješenje koje dopušta i ironijski govor i povjerenje u vrijednosti čini jedan od osnovnih kvaliteta zbirke „Škole odučavanja”, a time i novije poezije Radomira Uljarevića.


NASTAVIĆE SE

---