Slijepim i slabovidim osobama, kojih u Crnoj Gori ima preko 14.000, svakodnevni život je otežan zbog brojnih arhitektonskih barijera, ali i nesavjesnosti građana koji na trotoarima parkiraju auta, što onemogućava kretanje mnogim sugrađanima. Povodom Svjetskog dana bijelog štapa, sagovornici „Dana” sa oštećenjem čula vida poručuju da očekuju od države više podrške, pa za početak da im se barem omogući da mogu da se kreću gradom i unutar institucija.
Kako kaže Žana Đačić, mnogim slabovidim licima je neophodan asistent prilikom kretanja jer ne mogu sami da se kreću, ne zbog oštećenja vida, nego zbog arhitektonskih barijera. Ona je bila istrajna da se sama kreće i u tome je uspjela, ali ipak, upozorava da prepreka uvijek ima.
– Istina je da imamo izazove svakog dana, ali mi smo prilično uporni i ambiciozni ljudi. Većina nas je prihvatila nedostatak i živimo sa tim sasvim normalno. Bilo bi dobro da imamo više servisa od države, evo i ne moraju da budu servisi, zapošljavanje bi bilo još poželjnije – istakla je Đačić.
Ona navodi da se sada slabovidi, kao i osobe sa invaliditetom uopšte, zapošljavaju preko projekata.
– Problem u tom angažmanu je što je on često samo privremen, traje nekoliko mjeseci, poslije se opet snalaziš. Nekada je i dolazak do tok posla otežan jer nema taktilnih staza, ozvučenih semafora, natpisa na Brajevom pismu. Ja, na primjer, živim u Pljevljima gdje nema uopšte semafora, a ne da su ozvučeni – kaže Đačić.
Istakla je da nije mogla da pristane na ograničenja i danas se samostalno kreće, ali da ima ljudi koji se teško snalaze.
– Da ne bude da samo kritikujemo, ima i pomaka, ali to je proces. Potrebne su godine da se uspostave standardi pristupačnosti i nadam se da će se to brzo desiti – vjeruje Đačić.
Prema riječima Rajka Kneževića, koji je slijepa osoba, nekada prelazak 100 metara ulice zna biti jako naporan.
– Ja živim u Igalu i u mojoj ulici nema trotoara, a krajem ulice su uvijek parkirani automobili. Tako da ja sa bijelim štapom moram da se krećem kolovozom, što je izuzetno opasno – kaže on.
Knežević upozorava da su zdravstvene ustanove, kao po pravilu neprilagođene slijepim licima jer nemaju posebne staze i natpise na Brajevom pismu.
– Takođe, kada dođemo u Dom zdravlja nemamo prioritet nego čekamo kao svi ostali, tako da najviše komplikacija imamo da u ustanovama koje su nam najpotrebnije. Pored domova zdravlja problem je i u centrima za socijalni rad, gdje se ostvaruju prava po osnovu invalidnosti. Jednostavno neophodne su rampe za kretanje licima korisnicima kolica, koje i mi možemo koristiti – navodi Knežević.
M.S.
Studenti bez literature
Podgoričanka Anđela Dragović je student Pravnog fakulteta i ona kao svoj veliki problem ističe nedostatak literature. Kaže da studenti sa oštećenjem vida često imaju problem da prilagode literaturu.
Stres od vozača
Dragović skreće pažnju na nesavjesnost građana koji parkiraju vozila na trotoaru.
– Kada naiđemo na vozilo na trotoaru moramo da se spustimo na kolovoz kako bismo ga zaobišli. To je stresno jer nikada ne znate da li će neko naići i da li ćete biti žrtva nezgode – kaže ona.
)){kind=small}
