Oko 60 porodica Roma i Egipćana koji još žive u barakama i kontejnerima u Kampu 1 na Koniku u Podgorici već dva mjeseca nemaju pitku vodu, zatrpani su gomilama smeća, zbog čega strahuju od zaraze. Tvrde i da u poslednjih nekoliko dana veliki broj djece ima osip i crvene tačkice po tijelu. Mještani koje je juče posjetila ekipa „Dana” kažu da su poslije preseljenja dijela mještana u stambene zgrade ostale gomile smeća koje niko ne uklanja, a od juče plivaju u vodi i tonu u blato usled nevremena koje je zahvatilo Podgoricu.
Život u kampu je nedostojan čovjeka, a pojedini mještani do kućnog praga moraju da pregaze lokve dubine i do 20 centimetara. Takva je situacija kod Altona Ajaltona koji kaže da u poslednja dva dana bukvalno živi na ostrvu jer mu je baraka okružena vodom.
– Pored nas se nalazi velika gomila smeća koju ne mogu nikud da pomjerim i ona brani vodi da otiče. Gdje god da pomjerim smeće, biće pred nečijim vratima. Ovo je užas šta nam se dešava, bez čizama ne mogu da dođem do kuće. Počela je voda da nam uliva i u prostorije, pa se stvara velika vlaga i plašim se da mi se djeca ne razbole – kaže on.
Alton ističe da imaju ogroman problem sa kanalizacijom koja takođe ne otiče, pa ne mogu da dišu od neprijatnih mirisa.
– Djeca nemaju čizme, pa preko lokava idu bosa, a ova voda je prljava i to je leglo zaraze. Kako je krenulo, svi ćemo se zaraziti. Ima dosta djece kojima su evidentne promjene na koži i češu se. Strah nas je od zaraze – navodi Alton.
Stanovnica kampa Mirjeta Aljdezi tvrdi da ima „više djece koja su u poslednjih nekoliko dana dobila osip i crvene tačke po tijelu”. Na pitanje da li su to prijavili ljekarima, kaže da je par ljudi išlo, ali su ih vratili i rekli da će biti dobro samo treba da „se mažu nekom mašću”.
– Imam šestoro djece, a nedavno mi je umro sin od 13 godina. On je bio srčani bolesnik. Sada moram da se borim za život ostale djece, a strahujem šta im se može desiti jer nemamo vode da operemo ruke, a kamoli da se okupamo – kaže Aljdezi, pojašnjavajući da su od novih zgrada sproveli cijev sa koje vodu koristi 60 familija.
Prema riječima Armina Ajvazija, jedna česma ne može podmiriti potrebe svih mještana. On navodi da su nekada imali najmanje tri dovoda i da je i tada bila gužva.
– Ako hljeba jedeš, moraš i vode da piješ. Nama je upitno i jedno i drugo, posebno voda u poslednje vrijeme, jer je više nemamo nego što je imamo. Da ironija bude veća, od četvrtka uveče plivamo u vodi, ali to je more zaraze u koje tonemo. Blato i smeće su na sve strane... Iako se stalno govori kako će se očistiti, po tom pitanju se ništa ne radi – upozorava on.
Ajvazi ističe da je neprijatan miris poseban problem u kampu.
– Nekada ne može da se diše, evo kada dune vjertar bude svježije, pa se to rastjera. Ukoliko, ne daj Bože, u ovome dočekamo ljeto pomrijećemo od nedostatka vazduha – navodi Ajvazi.
Murinaj Barec kaže da su na ulaz u njegovu baraku istovarili ogromnu gomilu smeća.
– Ne možemo da se pomjerimo koliko je smeća oko nas. Žena mi je nepokretna i sa kolicima ne možemo da prošetamo normalno. Čisti je bezobrazluk što nije uklonjeno smeće. Rušili su kontejnere i barake onih koji su dobili stanove, a nama ostavili haos da živimo u njemu – kaže Barec.M.S.
Pomrijećemo u ovom blatu
Starica Mevluda Nazif ističe da joj najteže pada to što nema adekvatne uslove za održavanje higijene.
– Pomrijećemo u ovom blatu. Higijena je užasna, moj sin je nedavno imao infarkt, teško je bolestan i plašim se da će mu ovakvi životni uslovi skratiti život. Ljudi koji žive u zgradama bacaju smeće ovdje kod nas. Sada se neka bolest pojavila kod djece i ne znamo šta se dešava. Zabrinuti smo, ali izgleda da nikog ne interesujemo – ogorčena je ona.
)){kind=small}
