PIŠE: Novo Vujošević
Postojao je demokratski duh između bratstava u Kučima. Po pravilu, pleme čini skup krvno-srodničkih bratstava. No, u Kučima nije bio rijedak slučaj da pod plemensku kapu dođu i raznorodna bratstva. I pored njihovog prisustva, i do stalnog dolaska, pleme je opstajalo, pa čak i jačalo. Čak su sa drugim plemenima pravili savez koji je opstajao. Istina, ne za dugo, ali je ipak opstajao. Ovdje se s pravom postavlja pitanje: Kako je to bilo moguće? Erdeljanović daje uvjerljiv odgovor na postavljeno pitanje. „Međusobni odnosi između kučkih bratstava jasno svedoče o čistom demokratskom duhu plemenske organizacije u Kuče: Nikakva sila nije ih držala u plemenskoj zajednici. Bratstva su i dalje činila svako za sebe celinu, koja je imala svoga glavara i svoje zasebne interese, mnogo puta sasvim suprotne interesima nekog drugog bratstva u plemenu, te je bivalo među njima i raspri i borbi. Bratstva su se, dakle, dobrovoljno pridruživala jedno drugom, a razlozi, koji su ih držali skupa, kao jedno pleme, bili su ovi: 1) Zajedničko ime Kuča, naslijeđeno od starijeg plemena. 2) Bratstva su stanovala u zajedničkoj oblasti (teritoriji), koja samom svojom prirodom čini zatvorenu geografsku sredinu i time primorava svoje stanovnike da stupe u tesne uzajamne odnose. 3) Posledica je ovakve oblasne odvojenosti bila, da se među članovima raznih bratstava u plemenu ženidbe i udadbe bile česte, pošto je uzimanje među članovima istog bratstva bilo potpuno zabranjeno. Na taj način su srodničke veze među svim bratstvenicima u plemenu bivale sve tešnje. Pošto su pak bratstvenici uglednih i jakih bratstava najradije orođavali sa sebe ravnima, to su jaka bratstva rano približila jedno drugom, a time se u njih i veoma pojačalo osećanje da zajednički pripadaju jednom plemenu. 4) Vrlo je mnogo uticalo na zbližavanje kučkih bratstava i zajednička opasnost od Turaka, od poturica i okolnih plemena. Ovo je bio moćan pokretač da se čak i Srbi i Arbanasi ponekad ujedine radi zajedničke odbrane. Ovo je baš bio glavni razlog da se bratstva ujedine pod jednom plemenskom kapom“. (Isto, str.207-208)
Pljačkaška privreda se može tretirati kao faktor koji je homogenizovao plemensku zajednicu. U jednom vremenskom razdoblju pljačkaška privreda je bila u zamahu. Često se odvijala na nivou bratstva, ali i na nivou plemena, kao i na individualnom nivou. Kad se odvijala na plemenskom nivou, ona je okupljala plemenike i time snažila plemenski duh, plemensku svijest bez obzira što je to sa objektivnog stanovišta neprihvatljivo. Ako se ima u vidu situacija, odnosno vrijeme u kojem se javila, onda se pljačkaška privreda javlja kao neminovnost, kao nužda. Evo kako to Erdeljanović objašnjava: „Pljačkaška privreda se razvila, naravno, u Kuča kao i drugih plemena, tek u vreme bezvlašća i prava jačega, koje je nastalo sa turskim osvajanjem srpskih zemalja. Neizmerna mržnja prema osvajačima Turcima i prema poturicama, a zatim i siromašna, krševita postojbina, behu dovoljni pokretači, da se neprijateljska imovina grabi i uništava“. (Isto, str.245)
Čini se da je Erdeljanović u pravu kad objašnjava blagonaklonost plemenika prema pljačkaškoj privredi. On, naime, smatra da je to, pored ostalog, uzrokovano činjenicom što su četnici, četovođe, uvijek od ugrabljenog plijena veliki dio poklanjali siromašnim kučkim porodicama, naročito udovicama i siročadima.
U plemenu su postajala određena pravila koja su strogo poštovali plemenici. Kao sastavni dio plemenskog života, naročito u dubljoj prošlosti, mogu se smatrati uobičajeni načini ponašanja kao što su krvna osveta, kamenovanje, bratstveničko suđenje, davanje utoka i dioba zadruge. Riječ je, u stvari, o pravilima koja je poštovala većina plemenika.
Krvna osveta je, prije svega, povod surovih ratnih prilika u kojima su Kuči živjeli. U tim okolnostima je oružje najbolje sredstvo da se čovjek osveti za učinjenu nepravdu. Krvna osveta se prvenstveno vršila na nivou porodice, bratstva, pa i na nivou plemena. Mnoga kučka ratovanja sa Turcima, sa susjedima, su, u stvari, imala osvetnički karakter. Pleme, odnosno plemenska vlast (skupština) „miješala“ se u mirenju zavađenih bratstava na osnovu krvne osvete. To je često davalo pozitivne efekte.
Kamenovanje je kazna za teške moralne prestupe, naročito za bračno nevjerstvo ili za silovanje djevojke ili žene. Optuženog su dovodili pred sakupljeni narod i tu su najprije glavari javno pretresali njegovu krivicu. „Čim bi našli da je kriv, narod bi ga smesta zasuo kamenjem. Poslednje suđenje ove vrste, bilo je pre više od sto godina“. (Isto, str.221)
Plemenski sud su činili svi bratstvenički glavari. Oni su se starali o mirenju u plemenu, kao i o doslednom i preciznom izvšenju pravila i plemenskih odluka. Ovaj sud se posebno starao o nalaženju i kažnjavanju kradljivaca. Na sudu je bilo utvrđeno da lopov za svaku ukradenu stvar mora vlasniku nadoknaditi sedam puta više nego što je ukrao. Ovakav način kažnjavanja je bio jaka brana krađi u plemenu.
Davanje utoka (azila) bio je u Kučima sveti običaj za svakoga. Kad bi neko, bio prijatelj ili neprijatelj, dobjegao u Kuče i potražio u njih utok (utočište) od neprijatelja koji ga gone, oni su ga svesrdno primali pod svoju zaštitu. Kad bi takav bjegunac naišao na nekog Kuča iz slabijeg bratstva, taj bi ga odveo jačem bratstvu kod koga je mogao biti bezbjedniji.
Dioba zadruge je nekad bila prisutna u Kučima. Pravila diobe su strogo poštovana. Zadruga se dijelila po pasovima. „Imanje se delilo na onoliko jednakih delova, koliko je bilo muških predstavnika onoga pasa koji je zadrugu osnovao. Kad bi se otac delio sa sinovima, dobijao je jednak deo sa njima. Ako otac nije bio u životu, to su se delili sinovi sa majkom, i ona je dobijala deo ravan njihovu, samo što ona nije smela ništa od toga okrniti, jer se taj deo smatrao kao svojina njenih sinova i oni su ga po njenoj smrti delili na ravne delove. Devojka nije dobijala od podeljenog zadružnog imanja nikakvog dela. Ako su joj roditelji pomrli, dužna su se bila braća starati o njenom izdržavanju i o udadbi. Ako je ne bi hteo niko od braće držati kod sebe, morala su sva izdeljena braća plaćati za njeno izdržavanje u nekoj drugoj kući“. (Isto, str.223)
Osobac je dio koji je neka djevojka dobijala prilikom udaje. To je dobijala od svojih roditelja ili od braće. Riječ je, prije svega, o nekoliko brava ili nešto novaca, što se smatralo kao njen osobac. Njen muž nije imao nikakva prava na osobac. Najčešće su osobac nasleđivale kćeri.
(Nastaviće se)