Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
3. jul
Samo je starica Šmit vidjela i smatrala da je majka bolesna i nesrećna i iskreno je žalila. Starica je pružala moralnu podršku Lavu Nikolajeviču i podržavala ga u svemu. Ona je smatrala da ga je zadesila nesreća, da on to podnosi sa hrišćanskom smirenošću i da tako i treba raditi.
Ponekad je otac svraćao kod mene. Legao bi na otoman. Ja bih kucala na mašini i tako oboje ćutali. „Ja i ti se razumijemo bez ijedne izgovorene riječi – govorio je on – i ako nešto kažeš, biće suvišno”.
Kući je došao i brat Lav, ali, nažalost, nije unio mir.
6. jul
Jednom kad je starica Šmit bila u Jasnoj Poljani, došli su iz Ovsjanjikova da kažu da joj je izgorela i kuća i koliba, gdje su tokom ljeta živjeli Gorbunovi. Sve je nestalo u plamenu. Izgoreli su očevi rukopisi, koje je ona prepisivala godinama, njegove slike, očeva pisma, koja je on slao lično njoj, stradalo je i krivonogo psetance Šavoćka, koje je starica Šmit našla u snijegu na velikom mrazu sa premrzlim nogama i donijela kući.
Marija Aleksandrovna je mnogo plakala, ali je svoju nesreću smatrala kaznom, koju joj je Bog poslao i nijednom nije sebi dozvolila da okrivi mladog, psihički poremećenog čovjeka, u kojega su posumljali da je podmetnuo požar. Tanja se pobrinula da se što prije starici Šmit napravi nova kućica i, kako je to ona govorila, kupili su joj „novi miraz”. Ali ništa nije moglo da joj nadoknadi iznenadni gubitak. Stalno je govorila šapatom: „Bože moj, Bože dragi! Nema moje Šavoćke. Nema pisama mog dragog Lava Nikolajeviča. Nema rukopisa. Nema ništa”.
11. jul
A uveče je brat Lav vikao na oca, zato što nema sažaljenja prema majci i poslije toga otac mi je rekao: „Meni se čak čini da me je nazvao smećem” i oči su mu se napunile suzama.
Dao mi je da iz njegovog notesa prepišem u dnevnik sledeća zapažanja: „Nijesam očekivao tako nešto, da kad te ošamare po jednom obrazu, a ti im podmetneš i drugi, oni se ne opamete i ne prestanu da te šamaraju i ne mogu da shvate značenje tvog postupka. Naprotiv, oni misle da je to normalno, mada se vidi jasno da oni osjećaju svoju krivicu i moju nadmoć na njima. Ali, ipak, bez obzira na sve, bolje je i za mene i za druge, kad te šamaraju po jednom obrazu da imaš snage da poturiš i drugi i u tome je „savršenstvo zadovoljstva”. Samo tako treba postupiti. I tada, ono što ti je izgledalo loše ispada da je dobronamjerno”.
Ocu je uvijek bilo lakše kad su dolazili stariji iz porodice i ja sam opet pozvala Tanju. Ja i ona smo dugo razgovarale.
„To što otac sada radi to je vrhunac ljubavi i to je bolje od svih njegovih 40 napisanih tomova” – rekla je ona. – Ako bi on sada umro, a otrpio je to šta je morao i radio šta je radio, ja bih rekla da drugačije nije ni mogao”. Kad sam ja ocu ponovila Tanjine riječi, on je zaplakao i rekao: „Moja Tanja je mnogo pametna”.
Ocu bi blo mnogo lakše da ode nekud od kuće, a njegova popularnost i slava bi bili još veći i bio uzvišeniji na pijadestalu. Ovo sada što preživljava su samo muke i patnja.
16. jul
Treba znati koliko je otac morao žrtvovati sebe da bi došao do ove slave, za koju se uzaludno otimaju neku ljudi, žrtvujući ponekad i svoj život, čast i svoju savjest. I sve što se otac više približavao smrti, sve je više bivao ravnodušniji prema toj ljudskoj slavi. Ali od svoje popularnosti nije mogao da se sakrije. Svi njegovi najbliži, čak i iz očevog šireg okruženja, ni jednog trena nijesu ispuštali iz vida njegovu slavu, stalno pokušavajući da se od nje okoriste. Čak i blagorodni Dušan je zapisivao i snimao sve šta je mogao i na taj način ostavljali potomcima u nasledstvo.
Moram priznati da me ta razmišljanja o potomstvu nijesu smirivala. Mene je mučilo samo jedno, kako pripaziti i sačuvati oca. Kako napraviti da bi bio srećan, moj najvoljeniji na svijetu, stari, sa sijedim loknama na potiljku, onako mršav i nezaštićeni otac, koji je nestajao.
(Nastaviće se)