Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Vraćajući se objektivnosti „filmskog oka”, Rutman je učinio njegovim sadržajem animalnog, a ne društvenog čovjeka. Isto tako je dao identičnu emotivnu vrijednost riječima i šumovima, krikovima i muzici, čovjeku i mašini u zvučnoj partituri filma Melodija svijeta, kao i u montaži tonske trake u filmu „Vikend”, „film bez slika”, koji se prije može smatrati nagovještajem radiofonske montaže nego prinosom istoriji filma.
Valter Rutman rođen je u Frankfurtu. Baveći se slikarstvom sve više je ispoljavao želju za istraživanjem u domenu apstrakcija i to ga je 1922. godine odvelo do eksperimentalnog filma. U svojim prvim djelima istraživao je odnose različitih kadrova i fotografija, stim što mu je posebna preokupacija bila filmski ritam, nalazeći u njemu osnovu vizuelne muzike.
Nakon ove eksperimentalne faze 1927. godine stvara svoj čuveni film „Berlin, simfonija velegrada”. Sarađuje kao reditelj i montažer sa mnogim rediteljima, a radio je u Francuskoj i Italiji i posebno se bavio snimanjem dokumentarnih filmova i istraživanjima mogućnosti njihovog izraza.
U krugu avangardnih stvaralca koji su činili svojim idejama, strastima i djelima Viking Eveling, Oskar Fišinger, Valter Rutman, Hane Rihter, izraz je vezivan za ritam, kontraste, slobodno ispoljavanje, uklanjanje granica između racionalnog i iracionalnog, čiste forme i sve ono što je moglo da doprinese uvjerenju da je film autentična umjetnost koja nema potrebe za oponašanjem ni literature ni teatra.
Uz to ovi umjetnici su dijelili i mnoga shvatanja Žermene Dilak o senzibilnosti vizuelnog utiska i značaju koji slika ima u filmu poistovjećenom sa samom formom. U svojim istraživanjima pojedini umjetnici nisu se zadržavali samo na razvoju pokreta, analizi ritma, time kako da od svakodnevnih pojava dođu do suštinskih elemenata same prirode i svojih sopstvenih snova. Pri tome nisu zapostavljali psihološke valere, dramski intenzitet zbivanja, emocionalnost i sve one vrijednosti koje su se potvrdile i u avangardnim formama, već su naglašavali slobodu kreacije u domenu takozvanog integralnog utiska i izraza koji će biti osnova svoje sopstvene estetike. To neprekidno isticanje osobenosti izraza, pravog i izvornog djela u kome će biti dovoljno osjećajnosti, mašte, lucidnosti, svjetlosti, muzike i ritma navodilo ih je na različita istraživanja — od čiste apstrakcije i slobodnih linija do potvrđivanja osnovnih teza u dokumentarnom materijalu. U tom domenu svakako je jedan od najinteresantnijih eksperimenata izveo sam Valter Rutman, a njegovo djelo „Berlin, simfonija velegrada” postalo je klasična vrijednost i simbol mogućnosti pravog izraza u dokumentarnom filmu. Rutman je zajedno sa svojim učenicima dosta istraživao upravo taj odnos teme i ritma i samog izraza. Svi su se oni zapravo više bavili teorijom nego produkcijom, a filmove koje su radili mahom su pretvarali u dokaze svojih shvatanja i novih izražajnih mogućnosti. Međutim, sam Rutman nikad nije do kraja poput nekih drugih otišao u ekstremnost prepuštajući se potpuno načelima slobodne forme i apstrajkcije.
Tema ga je veoma interesovala, tako da je branio njeno prisustvo u filmu i smatrao da je ona ono pravo jezgro ili energija koja podstiče maštu, pokret i sam ritam.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.