Preveo: Slavko Šćepanović


... Ne govorite nikome ništa o našem braku. Mi još nijesmo riješili ni kada, ni gdje će se to dogoditi. To je naša tajna, i nijesmo nikoga od naših o tome obavještavali.
Čini mi se da se Kolja sprema da dođe kod mene, i ja sam zbog toga bezumno srećna. U njegovim pismima nalazim neke nejasne riječi,koje ja ne mogu da shvatim. Sa takvim pismima odlazim poznanicima i molim ih da mi takva mjesta pojasne. Svaki put kad mi dolaze pisma iz Pariza od mene ih najprije skrivaju, a potom mi ih daju uz veliku opreznost. Zatim slijede nervni napadi, hladni kompresi i nedoumice. Sve su to posljedice nastranosti mog karaktera, i ništa drugo. On me tako voli da je to užasno. Što Vi mislite, kako će moj otac primiti vijest o mojoj udaji. Čak i ako on bude protiv tog braka, ja ću pobjeći i tajno se vjenčati sa Nikolajem. Ja oca nijesam nikad voljela, ne mogu ga uvažavati, i zbog čega onda da ga slušam. Postala sam kapriciozna i nepodnošljiva.
Ne zaboravljajte me, dragi moj prijatelju. Ako budem živjela u Peterburgu, hoćete li mi dolaziti u posjetu? Ja sama sebe mrzim. Ne mogu da podnosim laži koje me sputavaju kao paukova mreža. Željela bih da otputujem kod mame. Ovdje mi je zagušljivo. Od dvadeset četiri sata, spavam samo četiri. Tako već pet mjeseci.
Zašto Vi mislite da ću ja ćutati? Ne. Ja sam suviše srećna da bih mogla ćutati. Pišem Vam ovo pismo,a on je tu, pored mene, mogu da ga gledam. Ne mogu da odvojim pogled od njega. Ja sam otrovana za cio život. Gorak je otrov nepodijeljene ljubavi. Nikolaj Gumiljov je moja sudbina, i ja joj se pokorno predajem. Pitam se mogu li ja ponovo početi da živim? Naravno, ne mogu! Kunem vam se svim što mi je sveto, da će taj nesrećni čovjek sa mnom biti srećan.
Želim da otputujem u Peterburg , gdje cirkuliše život, i gdje ima mnogo knjiga, ali sam za to izgubila svaku nadu.Ja sam osuđena da se vječito potucam po meni tuđim, grubim i prljavim gradovima, kao što su Jevpatorija i Kijev. A čeka me i Sevastopolj. Živim nestalnim životom.
Moja pjesma “Na njegovoj ruci je mnogo blistajućih prstenova“ štampana je u drugom broju „Siriusa“. Možda će se u trećem broju pojaviti jedna kratka pjesma koju sam napisala u Evpatoriji.
Carica ili tužno dijete
Ne ustručavajte se da kritikujete moje pjesme, ili da me upoznajete sa reagovanjima i ocjenama drugih. Meni je svejedno, pa ja više ne pišem. Sve je nestalo iz moje duše zajedno sa njenim vedrim i nježnim osjećanjima.
... Zašto se Gumiljov zakačio za taj „Sirius“?Mene to čudi, ali me, u isto vrijeme, raduje i stvara kod mene dobro raspoloženje. Da li ste Vi primijetili da su svi saradnici „Siriusa“ poznati i uvažavani kao i ja.
U proljeće 1907. godine, Gumiljov je, putujući iz Peterburga u Carsko selo, svratio u Kijev. Ana je radosno očekivala taj susret, jer je već bila odlučila da se uda za druga iz svoje mladosti. Bila je, čak, riješena da se sa njim tajno vjenča, ukoliko bi se njeni roditelji usprotivili toj odluci. Međutim, u toku posljednjih nekoliko mjeseci u njenom životu se nešto dogodilo. Prilikom tog susreta odnosi među njima nijesu do kraja razjašnjeni i rastali su se uz dogovor da se u jesen sretnu na Krimu.
Međutim, na Krimu su se oni, čak, posvađali. Taj krimski susret, na obali samog mora, našao je odraza u pjesmi Nikolaja Gumiljova „Odustajanje“:
Carica, ili možda, samo dijete tužno,/Naklonila se nad sanjivo dišućim morem,/Njena stasita figura bila je veoma tanana,/Tajno je težila susretu s tajnim zorama./U odlazeći sumrak kriknula je neka ptica,/Potom su zasvjetlucali u vodi delfini/Da bi plivali k zaljubljenom careviću,/Oni su pokazivali izglancana leđa,/I glas kristalni bio je veoma zvonak./On je izgovorio sudbinsko :“Ne treba“.../Carica, il možda samo kapriciozno dijete,/Umorno dijete, izmučenog pogleda.
Gumiljov je otputovao u Pariz veoma neraspoložen. Prepiska je, ipak, nastavljena. On joj je, ponovo, i ponovo, predlagao ruku i srce, a ona se nerado saglašavala, ili veoma odlučno odustajala. Gumiljov nije mogao da izdrži takvu neizvjesnost, pa je, tajno od roditelja, kod zelenaša pozajmio novac, došao u Rusiju i postavio Ani direktno, i u oštroj formi pitanje: ili da, ili ne! Ana je rekla: ne! A što je drugo mogla odgovoriti sada kad je, konačno, saznala što je ljubav? Ne strast, ne zabava, ne nekakva poluizmišljena zaljubljenost, nego prava,ovozemaljska ljubav!
Mnogo kasnije, poslije smrti Gumiljova, je priznala: “U toku svog života voljela sam samo jednom. Samo jednom. To je bilo u Hersonesu. Tri godine sam od tog čovjeka uzaludno čekala pismo. Tri godine sam svaki dan po vrućini odlazila nekoliko vrsta do pošte, nadajući se da ću tamo naći pismo, koje nikada nije stiglo“.
Ime tog čovjeka niko nije znao i ko je to bio, može samo da se pretpostavlja. Gumiljov se toliko mučio da to sazna, neko vrijeme je bio ljubomoran, ne prema nekom konkretnom muškarcu, nego prema maštanju svoje „vodene vile“ o svom „zaljubljenom princu“... Na kraju je Gumiljov, ipak, uspio. Dobio je, ako ne srce, a ono jeste ruku djevojke iz svo­je ma­šte. Po­sli­je se­dam go­di­na „ vje­rid­be“ , 25. apri­la 1910. go­di­ne Ana Ah­ma­to­va i Ni­ko­laj Gu­mi­ljov vjen­ča­li su se u Ni­ko­la­jev­skoj cr­kvi, po­red Ki­je­va. Kao svad­be­ni po­klon mla­do­že­nja je ne­vje­sti obez­bi­je­dio brač­no pu­to­va­nje u Pa­riz. Či­ni­lo se da je po­klon iz­u­zet­no skup. Me­đu­tim, u sa­moj stva­ri,ni­je bi­lo ta­ko. Spa­va­nje i hra­na ta­da su u Pa­ri­zu bi­li sko­ro dva pu­ta jef­ti­ni­ji ne­go u Ru­si­ji.
(Na­sta­vi­će se)