Pre­veo i pri­re­dio:VO­JIN PE­RU­NI­ČIĆ


Doktor filoloških nauka Aleksandar Čudakov u svojoj knjizi „A.P. Čehov“ otkriva nove detalje iz života književnika u djetinjstvu i mladosti. Pokazao nam je kako je od saradnika humorističkog časopisa izrastao veliki pisac, koji je otvorio novu stranicu u svjetskoj književnosti.
Anton Pavlovič Čehov se rodio u Taganrogu u Policijskoj ulici ( sada Ulica Čehova, kuća br. 47). U matičnoj knjizi Saborne Uspenske crkve zapisano je:
„1860.godine, sedamnaestog dana mjeseca januara rođen, a 27. januara je kršten Anton. Njegovi roditelji su: trgovac 3-eg poreskog razreda Pavel Georgijevič Čehov iz Taganroga i njegova zakonita žena Jevgenija Jakovljevna, oboje pravoslavne vjeroispovijesti. Kum i kuma su bili: taganroški trgovac Spiridon Fjodor Titov i Jelisaveta Jefimovna, žena taganroškog trgovca 3-eg poreskog razreda Dmitrija Kirikova Safjanopulo“.
Ipak, on se nije rodio na dan Svetog Antonija, nego prethodnog dana, t.j. šesnaestog januara i kako je to često bivalo, davali su mu ime u čast sveca, koji je bio sljedećeg dana. Ustvari, u svoja dva pisma, koja je kasnije napisao, od 16. januara 1898. i 16. januara 1899.godine, Čehov je potvrdio da je rođen baš 16. januara.
Kuća u Policijskoj ulici je bila mala, bila je izgrađena od zemljane opeke (ponegdje na jugu i u Srednjoj Aziji tu su opeku zvali „saman“ , a to je bila opeka od nepečene cigle sa slamom) i bila je okrečena bijelom bojom i spolja i sa unutrašnje strane. Kuća je sačuvana i do danas. U njoj su tri sobe sa ukupnom površinom od 23 kvadratna metra. Vidjevši kuću kad je odrastao Čehov je zapisao: „Nije mi jasno kako smo mogli tu da živimo?“
Imao se čemu i čuditi. Osim Antona, sa roditeljima su živjeli i njegova dva starija brata: Aleksandar ( rođen 1855.godine) i Nikolaj ( rođen 1858.godine), 1861.godine, ali na drugom stanu, rodio se i četvrti sin Ivan, a 1863.g.ćerka Marija (kasnije se rodila još jedna ćerka, koja je umrla odmah po rođenju), 1865.godine rodio se najmlađi sin Mihail, a to se dogodilo u Petrovskoj ulici, gdje je Čehov proveo svoje rano djetinjstvo. Kad je Čehov napunio 9 godina, porodica se preselila u kuću Moisejeva, koja se nalazila na uglu Manastirske ulice i Sajamskog sokaka. U prizemlju kuće su držali dućan, a na spratu je živjela porodica. Kroz prozore stana vidjela se cijela luka. Posljednje godine življenja u Taganrogu porodica je provela u sopstvenoj kući u Kontorskoj (Jelisavetinskoj) ulici, koju je Pavel Jegorovič Čehov napravio 1874. godine na zemlji, koju je ranije kupio njegov otac J.M. Čehov. Kroz godinu dana, iz te kuće su svi članovi porodice počeli jedno za drugim da odlaze u Moskvu.
Uglavnom, rano djetinjstvo Čehova izneseno je u sjećanjima najstarijeg brata Aleksandra i najmlađeg Mihaila. U tim opisima života u porodici sjećanja se mnogo razlikuju, a neki bitni detalji Antonovog života su potpuno suprotni jedan drugom.
Aleksandar Pavlovič Čehov posebno naglašava očev despotizam, njegovu strogost prema djeci, tjelesno kažnjavanje djece. Posebno akcentuje Antonov naporan rad u dućanu i na kraju rezimira: „Kao dječak on je bio nesrećan“. Takvo mišljenje o ocu i Nikolaj Pavlovič je dijelio sa starijim bratom. A.S. Lazarov – Gruzinski u svojim neobjavljenim sjećanjima zapisao je da se taj skromni i drag čovjek „uzbuđivao i crvenio od bijesa, čim bi mu pomenuli taj očev primitivizam“. N.P. Čehov je pričao: „Naš otac se sa nama žestoko obračunavao. I mene i Aleksandra, a i Antona tukao je nemilosrdno prutom“. Ove riječi Nikolaja Čehova su objavljene u memoarima N.M. Ježova (1909.godine). A.S. Lazarov-Gruzinski je više puta podvrgavao kritici ova sjećanja u svojim poznatim memoarima, jer je dobro poznavao Ježova. Lazarov je poznavao dobro njegov rad u humorističkom časopisu i njegov odnos prema Nikolaju Čehovu. Odlučno pobijajući neke tvrdnje Ježova, ipak je prihvatio ponešto od onoga šta je N.P. Čehov pričao Ježovu, jer je to faktički bilo „nesporno i istinito“.
Mlađi članovi porodice (Mihail i Marija Čehov) su smatrali da je Aleksandar upotrebio suviše mračne boje i da je slika o očevom ponašanju u porodici ispala previše crna.
Slika koju su oni vidjeli izgledala je drugačije, a prilikom novog izdavanja sjećanja Aleksandra Čehova, za života Marije Čehov, vršena su bitna skraćivanja.
Pisma A. Čehova su redigovana pod njenom kontrolom. U niz slučajeva izbačene su fraze, gdje je pisac bez uljepšavanja opisivao porodičnu situaciju i svoje djetinjstvo. Ne ulazeći ovdje detaljno u takva gledišta mladih napominjemo: kad su Če­ho­vi oti­šli iz Ta­gan­ro­ga, da su Ma­ri­ja i Mi­ha­il bi­li ma­li u go­di­na­ma dok je An­ton Če­hov bio „du­ćan­dži­ja“ i „po­jac u cr­kvi“. Na­gla­ša­va­mo da su okol­no­sti, u ko­ji­ma su oni ži­vje­li, za njih bi­le ne­ja­sne i to što su oni shva­ta­li ne li­či na isti­nu i do­sta je čud­no­va­to. Oni pi­šu: „Dje­ča­ci su išli u gim­na­zi­ju, vra­ća­li se ku­ći, uči­li lek­ci­je, čim bi bi­li slo­bod­ni, ba­vi­li su se onim šta su zna­li i vo­lje­li da ra­de. Naj­sta­ri­ji Alek­san­dar je pra­vio elek­trič­ne ba­te­ri­je, Ni­ko­laj je sli­kao, Ivan je ko­ri­čio knji­ge, a bu­du­ći pi­sac-pi­sao...“ Ma­ri­ja P. Če­hov je pi­sa­la: „U na­šoj ku­ći je uvi­jek bi­lo ve­se­lo. Igra­li smo se, ša­li­li se, smi­ja­li i bi­lo je do­sta ne­sta­šlu­ka“.
(Na­sta­vi­će se)