Priredio:MILADIN VELjKOVIĆ
Napadom na Gošnjaka i Hamovića ciljalo se na Tita, oslabljenog studentskim nemirima i krahom privredne reforme. Znalo se da Tito kao vrhovni komandant nije dozvoljavao da mu se partijski vrh miješa u rukovođenje Armijom. General Hamović kao donedavni šef Generalštaba smatran je najviše krivim. Nije se znalo koliko će Tito stati iza Gošnjaka, pa mu se ponešto tolerisalo. Hamović je nedugo potom penzionisan i ostao je pod sumnjom da ‘’radi za Ruse’’.
Kao što smo već naveli, sam Hamović bio je ubijeđen da Jugoslaviji tada nije prijetila stvarna opasnost sa Istoka. Navodi da je bio u stalnom kontaktu sa novim načelnikom Generalštaba, ali da nije bio pozvan na sastanak koji je Tito sazvao na Brionima. Naziva klevetom to što se u nekim potonjim intervjuima iznosilo da nije htio da dođe. Hamović je poslije mnogo godina ponovio da je prema njegovom mišljenju mobilizacija bila ekonomski štetna, ali da se željelo iskazati povjerenje Amerikancima i sugerisati naša ugroženost od Rusa, ali, istovremeno, da se demonstrira i spremnost da se zemlja brani. Od provjerenih prijatelja tokom službene posjete delegacije JNA Čehoslovačkoj 1968. godine dobili su informaciju da se sprema invazija Varšavskog ugovora na tu zemlju,ali da Jugoslavija neće biti napadnuta.
Tito je bio obaviješten o ozbiljnim potresima unutar JNA na koju je on bio osjetljiv i reagovao je uvijek na isti način kada osjeti opasnost. Nakon kratkog vremena sazvan je skup najodgovornijih starješina u Armiji na koji, u ime Tita, dolazi predsjednik Vlade Mitja Ribičić. Ribičićeva ocjena je bila potpuno drugačija (od Todorovićeve i sl.). Predsjednik vlade nije poricao grešku u mobilizaciji, razvoju i grupisanju snaga, ali se koristi prilikom da otvori problem opštenarodne odbrane i teritorijalne vojske kao odgovor na agresiju jednog ili drugog bloka. Ribičić ocjenjuje da nije postojala zla namjera vojnog vrha ili izdaja kada su u pitanju nespremnosti prema mogućoj opasnosti od Varšavskog ugovora. Na skupu su napadnuti ‘’liberali’’ da žele da iskoriste trenutak i nametnu se zemlji, a da upravo oni (Todorović) svojim neumjerenim ocjenama i ponašanjem provociraju Ruse da napadnu. Tako je unutar same Armije prilika da se učvrsti pobjeda liberala Titovom intervencijom pretvorena u njihov poraz. Admiral Mamula, svjedok tih događaja, navodi da je odlaskom Gošnjaka postojala realna opasnost od uvođenja ‘’liberalizma’’ koji nije imao isto značenje u društvu i vojnoj instituciji. ‘’Unošenje samoupravljanja u Armiju naišlo je na subjektivan,ali još više na objektivan otpor armijskog ustrojstva i zakonitosti koje se ne mogu amaterski mijenjati... Nije većina jugoslovenskog armijskog kadra bila konzervativna,te ne bi bila u stanju prihvatiti savremene koncepte izgradnje vojske. Jednostavno nije postojao izgrađen koncept. Najmanje je u vojsci moguće rušiti postojeće bez jasnog i sigurnog novog. Ono što je bilo moguće, učinjeno je, primitivizam i dril ustuknuli su pred razumnijim pogledima i rešenjima odnosa u Armiji’’.
Potpredsjednik Republike Koča Popović bilježi u novembru 1968. veoma otvorene i kritičke razgovore koje je imao sa Titom. Iz njih se naslućuje ili potvrđuje da je Tito gradio svoju neprikosnovenu poziciju, posebno u pitanjima odbrane i JNA. Prelamao je stvari kako je on mislio da je dobro, ne prihvatajući kritiku ili žrtvujući druge za svoje greške. Koča bilježi nepostojanje povjerenja prema njemu, hajku Mike Tripala i Vladimira Bakarića poslije Brionske sjednice u septembru 1968. da je ‘’zvučao antititovski’’. U novembarskim razgovorima sa Titom optužio je lidera da ne trpi iznošenje različitih mišljenja i da praktično sebi daje za pravo da odlučuje bez konsultacija i uvažavanja saradnika. ‘’Niz krupnih stavova si prosto nametao. U neka pitanja nisi dozvoljavao nikakvo ‘miješanje’, samovoljno si ih zadržavao za sebe. Rezultati su bili vrlo negativni. Uopšte si se postavio u položaj gdje si sebi obezbijedio suviše vlasti... Jesi li se ikad upitao, razmišljao na osnovu čega si poklanjao povjerenja jednima, a oduzimao drugima?’’
Kada je JNA u pitanju, bilježi: ‘’Kakav sam ja to bio p.(od) p.(redsjednik) kad me nijesi pozvao na ‘zatvoreno’ rešavanje (s generalima) vojnih problema. Poslije prvog takvog slučaja upozorio sam te. Odgovorio si mi, izvinjavajući se, da si zaboravio. Ali me ni sledećeg puta nijesi pozvao’’. Zamjera Titu da je poslije povratka iz Moskve poništio ono o čemu su se ranije, u decembru 1966, dogovorili o vojsci na najkvalifikovanijem skupu (‘’Tretirao si nas kao obične podređene činovnike’’). ‘’Tačno je, piše Koča, da mi je poslije toga ponuđeno da uđem u biro. To je bilo par dana poslije ‘čišćenja’ u vojsci, na liniji suprotnoj od one o kojoj smo se bili dogovorili... Onda je bila sjednica SNO (Savjet narodne odbrane), poslije čega sam u vojsci prezentiran kao ‘defetista’.’’
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.