PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Ishodom posjete Državnom saboru novosadska delegacija nije bila zadovoljna zato što su joj data samo uopštena obećanja. Stoga je ona odlučila da posjeti kraljevskog namjesnika, nadvojvodu Stefana, predsjednika vlade grofa Lajoša Baćanjija i Košuta. Nadvojvoda je delegaciju primio srdačno, dok se Baćanji držao aristokratski oholo i, bezmalo, prijeteći. On je savjetovao Srbe da budu strpljivi i tvrdio je da će od dobijene slobode oni imati koristi.
Na početku razgovora Jovan Polit, otac Mihaila Polita Desančića, kazao je Košutu da Srbe veoma vrijeđa što ih Mađari zovu „Rac” i „vad Rac” (divlji Rac–divlji Srbin). Tu primjedbu Košut je zabilježio i trudio se da uvjeri Novosađane da će u novoj reformisanoj mađarskoj državi sve narodnosti biti uvažavane i da će ih povezivati mađarski kao državni jezik. Kada je poslije toga Đorđe Stratimirović zatražio da se uvaže srpska privilegijalna prava i da se u skladu sa privilegijama Srbima osigura samouprava, a Košut je zastupao stanovište mađarskog političkog naroda, razgovor se pretvorio u ozbiljno sučeljavanje. U takvoj situaciji, na Košutovo pitanje šta se podrazumijeva pod srpskim narodom, Stratimirović mu je odgovorio: „Pleme, koje ima svoj rođeni jezik, običaje, navike, i sam se o svom napredku brine, a ima toliko svijesti, da to očuva”. Poslije toga Košut je pitao: „Znate li, da narod mora imati i svoju sopstvenu vladu?”. Na to pitanje odgovoreno mu je da Srbi ne idu tako daleko, ali da se ne mogu saglasiti s tvrdnjom da u Ugarskoj može da postoji samo jedan – mađarski politički narod. Košut je na to uzvratio izjavom: „(...) Pod svetom mađarskom krunom ja nikada, ali nikada neću da priznam drugu naciju i nacionalnost doli mađarsku. Znam da ima ljudi i naroda koji govore drugim jezikom, ali više od jedne nacije ovdje nema”. Ukoliko mađarska vlada Srbima ne obezbijedi autonomiju, u kojoj će imati pravo na upotrebu svog jezika, oni će – odgovorili su Novosađani – priznanje svojih prava morati da potraže na drugom mjestu. Nezadovoljan i razljućen takvom izjavom, koja mu je djelovala kao prijetnja, Košut ju je ocijenio kao veleizdaju i izjavio da spor između Srba i Mađara može riješiti samo mač. Bio je to nagovještaj ratnog sukoba, koji je ubrzo izbio između Srba i Mađara. Dobronamjerni pokušaji Teodora Pavlovića da svojim Srpskim novinama događaje usmjeri u mirnije tokove bili su glas vapijućeg, jer su suprotnosti između Srba i Mađara na jugu države iz dana u dan narastali, a odnosi se zaoštravali.
Kada je studentska omladina u Požunu saznala za ishod razgovora s Košutom, uprkos tome što je Pavlović u svojim novinama taj događaj prećutao, odlučila je da siđe u narod, obavijesti ga o ponašanju mađarske vlade i njenim ciljevima i pripremi ga za predstojeće događaje. Svetozar Miletić je s tim zadatkom otišao u Šajkašku, Đorđe Radak u Kikindski distrikt, Jovan Živković u Srem, Bogoboj Atanacković u Baju, Sombor i Suboticu, a Mija Vlaškalić u Bečej. Studenti su se dogovorili da se po obavljenom poslu, 19. aprila nađu u Novom Sadu u gostionici „Kod Zelenog vijenca”. O akcijama studenata S. Gavrilović je napisao: „Kad su omladinci stigli u zavičaj, sve je već u vrenju i nemiru. Trebalo je samo kanalisati spontane agrarne pokrete u nacionalnom pravcu, a caru još uvijek odane, mada pokolebane graničare odvratiti od generalnih komandi i italijanskog ratišta, te ih uvući u opštenarodni pokret – što je vođstvu tog pokreta i omladini gotovo potpuno uspjelo”.
Kada je 18. marta u Vukovar stigla vijest o peštanskoj peticiji Srba, ona je u tom središtu Sremske županije zatalasala sve stanovnike. Već 20. marta sastala se županijska skupština koja je zasijedala četiri dana. Na njoj su vođene žučne rasprave između narodnjaka i mađarona. Rasprave su vođene oko jezika i o tome kome pripada Srem: Hrvatskoj ili Mađarskoj. Trećeg dana zasijedanja mađaronska struja istupila je s formulisanim programom u tri tačke: 1. da se javni poslovi obavljaju narodnim jezikom; 2. da se Sremska županija izjasni za „peštanske punktove” zato da se ne bi Sremci „od slobode ugarske ocijepili i u starom robstvu ostali”; 3. da se očuvaju red i mir, vjernost ustavnom vladaru i da se posvjedoči ljubav „braći Mađarima, s kojima želimo svagda u sojuzu biti”.
Nezadovoljni ovakvim mađaronskim programom, narodnjaci, koje su predvodili Srbi županijski činovnici, uspjeli su 3. aprila da sazovu novu županijsku skupštinu. Prije toga oni su obezbijedili većinu u Rumi, Irigu i Šidu. Međutim, ni ta nova skupština nije donijela prevagu suprotstavljenim stranama, pa se bitka između mađarona i narodnjaka nastavila. U toj borbi Srem se podijelio na sjeverozapadni – mađaronski i jugoistočni – narodnjački, koji se, kao pretežno srpski, uključio u opštesrpski pokret sa središtem u Karlovcima.(NASTAVIĆE SE)