Piše: Kosta RADOVIĆ
Davne 1965. godine, sa mojim bivšim učenikom Savom Bogdanovićem bio sam radi obilaska škole u Breljevu, selu pivskom do oštre i smjele stijene Kručice i vrhova Vlujaka, ispod kojih je uvala – Suvodo i šuma Košara (Kostara).
Rađalo se priskonsko Sunce iza visova Durmitora, sa nepresušnog Istoka, darovalo svjetlost života. Suvodo, okrenut Istoku kao ikona, postao je moja zagonetka, tajna koju odgonetam decenijama. Ispod jednog koma, u pripećku, nalazi se Pismo, tako narod vjekovima naziva jedan crtež urezan u stijenu. Tako sam ga prvi put otkrio. U kontekstu proučavanja praistorije Pive i prve i druge seoba naroda, koje su ovuda prošle, kao i proučavanja lokaliteta arheoloških – pećine Odmut, neispitanog D. Stoca, bivših Sastavaka rijeka Pive, Sinjca i Komarnice, moje posebno interesovanje posvetio sam Suvodolu, tj. Pismu ispod stijene i pripećka, koji je, kako sam na kraju zaključio, uistinu bio etrurski hram.
Odmah da istaknemo Etrurci su gradili hramove od drveta po osi – zapad–istok. Prvi zapis o Pismu sa crtežom objavio sam devedesetih u Prosvjetnom radu. Ujedno to je i prvi pomen ove drevne kulture. Moramo se podsjetiti najprije o nastanku pisma u civilizaciji. Pismo uopšte je jedna od tajni čovječanstva, to je jedna faza razvoja jezika.
Najprije ga je čovjek doživio kao dar od Boga, što i jeste. Legenda kaže izmislio ga je feničanski Bog Kadmus, Egipćani kažu bog Tot, Indijci Bog Graneš, Bog mudrosti, Kinezi – Bog Zmaj četvorooki, Hrišćani – Bog Sveznajući i Svevideći.
Prethodnica pisma su: raboši, vezani čvorovi, urezi na drvetu i kamenu. Pismo je, dakle, nastalo iz čovjekova saznanja, da je on slaba garancija vječnosti, vječnom trajanju ako ne ostavi svjedočanstva duhovne i materijalne kulture. A riječ kultura nastala je od pojma kult, gajenja kulta predaka: kulture materijalne i duhovne, kojoj pripada i kultura vjere koja ima cilj otkrivanja univerzalne vjere, kojoj je otac – Tvoritelj, Tvorac svega nastalog tajanstvenom Voljom njegovom kroz proces oboženja Duha, koja nije iznad Duha Tvoračkog. Pismo u pivskom Suvodolu je likovno – piktografskog (pojmovnog). Ovo pismo ima nacrtane simbole sa naglašenim simbolom Sunca (ideogramom). Sunce je sa četiri kraka tj. četiri ukrštena krsta, tj. sa krstom Sunca, Krstom majke zemlje i sa prostora oko pomenutog predjela oko Svetilišta. Sunce je, dakle, bilo Bog. To se odlično potvrđuje u djelu Zonana Kosidevskog – „Kad je Sunce bilo bog” (SKZ, Beograd, 1979) i djelu Ranka Bugarskog – Pismo (Bgd, 1997) Ovakvim pismom bavi se nauka koja se naziva epigrafija (pisanje na tvrdoj podlozi – kamenu, drvetu, pečenoj glini...) Suvodolsko pismo na pivskom Brljevu sadrži još jedan elemenat kao visokocivilizacijski – crtež, geometrijski, od četvorouglova, kosouglova, trouglova, koji se kao cjelina usmjeravaju u dubinu ka otvoru svetilišta, od koga nema ostataka; jer su kao što smo rekli, Etrurci gradili svoja svetilišta, hramove od drveta. Na crtežu urezanom u stijenu vidi se i jedno usamljeno drvo. To je orijentir pripadnicima plemena u prostoru, ali je dominantan simbol Sunce, koje je ovo pleme doživljavalo kao Boga. Pripadnici plemena (naroda), crtež potvrđuje, odlično su poznavali geometriju, predio oko sebe, orijentaciju prema Suncu (istok–zapad, sjever–jug), imali su tačnu predstavu zbog boravišta, koje je bilo ispod stijena u polju, gdje je nekad bilo jezero, pa je zbog nekog zemljotresa, oteklo niz uvalu u rijeku Pivu. Tako je Suvodo i dobio ime, od riječi – suvi do! Predio – Odmut (pećina na sastavcima rijeka Pive i Vrbnice sada potopljen) ispitan je arheološki (ekipa Srejović, Marković, Žižić) prije potopa, tako što sam ribareći u prlu vidio komade keramike, potom otkrio i šilo od kosti i pozvao prijatelja akademika Branka Gavelu iz Beograda, te je on došao u Pivu, utvrdio da to stanište bilo iz neolita (iz 5 vijeka p.n.e.), pa je potom organizovao pomenutu ekipu.
(Nastaviće se)