Pripremio: Ivan Milošević
Ponovo su se negdje sreli knjaz i Sula. Sula je bio u izlizanim opancima, a knjaz na konju. Pita ga knjaz:
– Vidiš li dobro, stričane?
– Ove opanke na meni viđu dobro, čibuk isto tako, tvojega konja viđu lijepo, a tebe najbolje, gospodaru!
Kako to? – upita knjaz.
– Gledam ozdolj – odgovori Sula. A ti, gospodaru, vidiš obrnuto!
– Kako to? – opet će knjaz.
– Tako, gospodare, prvo vidiš to zlato na sebe, pa svojega konja, mene teke nazireš, a moje odrte opanke i ne vidiš – reče Sula i produži gdje je naumio.
Knjaz je izgleda slučajno ili namjerno htio češće da se sa Sulom sreta kad je dolazio iz Komana na Cetinje. Za Sulu je jednog lijepog dana bio iznenadan susret sa njim. Kad su se rukovali knjaz ga upita:
Kako, Sula, preturaš ove godine od kada si se izmakao ispod mojih skuta?
– Nikako, bogme, gospodare! Dok jedem, lijeva mi ruka mirno stoji, a desna tek nešto ugrabi!
– Kako to? – upita knjaz. Lijeva ti ruka nije grđa od desne!
– Grđe je ono što je ispred nje – odgovori Sula. Ako na trpezi nema ljeba, ni smoka – lijeva ruka nema što da dohvati! Ako samo čorbu srka – dosta mu je i desna ruka – zaključi Sula i produži.
Govorio je Sula da se čudom naučiti ne može ljudima „koji se svakom vjetru povijaju i svaku vlast privijaju”.
Knjaz Nikola, kako je neko rekao, bio je najvještiji gospodar u dinastiji Petrovića, knjaz Danilo najžestokiji, Petar II najmudriji, a Petar I najpametniji.
Nikola I je rehabilitovao Sulu i postavio ga na njegovom dvoru kao savjetnika. Bio je to mudar potez jer je Sula uživao veliki ugled u Crnoj Gori.
I Nikola je kao njegovi prethodnici okupljao viđenije Crnogorce u svom dvoru radi razmatranja društvenih pitanja i problema.
Sula kao savjetnik na dvoru prisustvovao je tim razgovorima i u njima aktivno učestvovao. Jedne večeri Knjaz je pitao u prisustvu mnogih Crnogoraca prvaka Jola Piletića:
– Ko je u njihov vakat dva dobra sastavio kao što je oštri mač i pravda čovjekova? Jole je gledao oko sebe i vidio sve značajne ličnosti. Nije bilo lako odgovoriti na knjaževo pitanje. Ipak, rekao je:
– Sula Radov, gospodare! Đe je sablja sijevala i džeferdar grmio, bio je među prvijema, đe se pravda čuvala i riječ carovala, prvi su bili do njega!
Kad je knjaz Nikola odlučio da u Crnoj Gori uvede poštansko-telegrafski saobraćaj mnogima nije bilo jasno kako to da telegram stiže iz Berana na Cetinje. Pitali su Sulu kako je to moguće? Sula im je odgovorio:
– Ta vam naprava po prilici radi ovako: pred vama leži pas čija je glava na Cetinje, a rep u Vasojeviće. Pas drijema dok mu neko ne ugazi na rep u Vasojeviće, a tada će dignut glavu i zalajati na Cetinje.
Knjaz Nikola htio je provjeriti pamet perjanika pa im je postavio pitanje koji je najduži mlaz jednogodišnji i tražio odgovor na to pitanje u roku od 24 sata. Perjanici nijesu bili sigurni u tačnost odgovora pa su pošli kod Sule, koji im je rekao daje najduži proljećni mlaz crijeva od jagnjeta, jareta, teleta. Knjaz je znao ko im je dao odgovor i rekao: „Ova kubura nije vaša no Sulina”, i naredio da mu je ponesu.
Sula je knjazu Nikoli govorio da najviše cijeni čovještvo. Ono se po Suli, ne povija prema vremenu, ka klas prema vjetru.
Pitao je knjaz Nikola Sulu što ga je najviše u životu uvrijedilo?
– Nečovještvo, gospodare – odgovorio mu je Sula. Dok bijah kapetan, ljudi trčahu ko će mi nazvati Boga, stegnut ruku i postaviti stolicu. A kad nijesam bio kapetan – nijesu me viđeli, ni čuli, već su trčali da novom kapetanu nazovu Boga i stisnu mu ruku. Ima i onih koji su jednako postupakli i kad sam bio kapetan i kad nijesam bio. E, takvi su pravi ljudi Gospodaru!
(Nastaviće se)