- Piše: dr Vukić Ilinčić
Rajković je izjavio pritom da se u Beogradu sastajao sa bivšim narodnim poslanicima Simom Šobajićem i Vasom Ćulafićem, poručnikom Nikolom Vukotićem i predsjednikom Kluba crnogorske univerzitetske omladine Todorom Božovićem. Pred polazak na Cetinje, Božović mu je „pokazivao mnogo para, dao mu obilat putni trošak i pet bombi da ih ponese do Kotora, da je u Gruž prije njega došao Jovan Đonović, a u Dubrovniku su ga dočekali Marko Daković i Radonja Popović, da je Daković u tu svrhu ranije „pobjegao u Primorje”, a da su se svi u Kotoru sastali sa bivšim predsjednikom vlade Andrijom Radovićem „koji je u to vrijeme takođe pobjegao iz Crne Gore”. Tamo se Rajković „sastajao sa bivšim narodnim poslanikom Milijom Pavićevićem i bivšim sudskim pisarom Petrom Novakovićem”, koji su zajedno sa Dakovićem napustili zemlju, a Rajković se sastajao i sa Todorom Božovićem i Đurom Vojvodićem, koji su „odmah za Rajkovićem takođe pristigli iz Biograda i da je od njih naknadno primio još dvanaest bombi”.
Na kraju se kaže da je pritvoreni Rajković priznao „da je u krugu pomenutih lica u Biogradu i još nekih, kojima ne kazuje imena, čuo za plan, po kome je pomoću tih bombi trebalo izvršiti takav prevrat u Crnoj Gori, koji bi obuhvatio i najveće svetinje svakojega sina ove zemlje!..”
Ovu informaciju je prije objavljivanja doznao ruski diplomata Maksimov od predsjednika Vlade Tomanovića i brigadira Janka Vukotića. On kaže da je informacija sa prvog saslušanja Rajkovića u listu „značajno skraćena” u odnosu na njegove informacije od ove dvojice.
Poslije Rajkovićeve predaje policija je lako otkrila drugog nosioca bombi iz Beograda, bivšeg narodnog poslanika Vasa Ćulafića. On je uhapšen na granici prema novopazarskom Sandžaku.
Pismo Andrije Radovića knjazu Nikoli iz Trsta, 31.10.1907. u kome demantuje da je njegovo „bjekstvo” povezano sa otkrivanjem bombi, a što su objavile novine bliske knjazu Nikoli „Beogradske novine” i „Slavenska misao”, kao i to da ga je „vijest o atentatu jako iznenadila” i da u nju nije vjerovao „niti mogu da vjerujem...” U drugom pismu, od 2.11.1907. Radović između ostalog piše knjazu Nikoli, takođe iz Trsta, da „lažno i klevetničko svjedočanstvo Rajkovića uplelo je eto i mene u atentat protiv baš onih za koje sam bio uvijek gotov, a jesam i danas, da sve dadem osim časti. Tako grozna kleveta na mene u početku nije ni djejstvovala, jer kao skroz nevin, primio sam ju s osmijehom, ali razmišljajući zgrozio sam se, kada sam pomislio kakvih ništavaca ima kod nas...”
Policija je uspjela da uhapsi i Đura Vojvodića, studenta u Baru, a u mjestu Bijela Gora Jovana Milovića Bajila iz Grahova, kojeg su optužili da je bio veza Marku Dakoviću između Boke i Grahova.
Pojedini listovi u Austrougarskoj i Srbiji su o otkrivanju bombi u Crnoj Gori pisali kao o montiranoj aferi, što je na sve načine pokušavao da demantuje službeni „Glas Crnogorca”.
„Glas Crnogorca” piše da se tu radilo o prevratu oslanjajući se na izjave date u policiji uhapšenih Rajkovića, Vojvodića, koji je uhvaćen u Baru na putu za Krf i koji je „onomad takođe razvezao pričati”, i Vasa Ćulafića, „koji je otkrio mnoge stvari, koje su u vezi sa anarhističkim namjerama društva u kojem je i sam, što on priznaje, plan akcije, ljude sa kojima se sastajao”, kako su bombe nabavljene itd.
Ruski diplomata Maksimov primjećuje da, pored svega, u vladinim saopštenjima nije jasno šta je stvarno trebalo da sadrži prevrat „nego usitnjava stvari”... Kralj mu je inače pri jednom susretu „sa vidljivom tugom” rekao, da se predaje „volji Svevišnjeg, pred kojeg može svakog časa stati sa „mirnom savješću”.
(Nastaviće se)