-Piše:dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj bangorski@t-com.me
Reditelj je osjećao da mu smetaju jasni kontrasti, ublažavao ih je ili uklanjao gdje god je to mogao. Zato je u mnogim kadrovima sve na poseban način odabrano, osvijetljeno i osmišljeno, tako da ima više posmatranja i analize nego direktnih konfrontacija, negacije unutrašnje dinamike i težnje za razotkrivanje suštine. Otud je slika tog svijeta prilično skučena, zanemarene su bitne stvari – propadanje Mitinog doma i pripremanje Sofke za rušenje iluzija o ljepoti i svijetu. Novaković sužava polje motiva. Zbog toga dolazi do izvjesnih nejasnoća oko tumačenja ovog vizuelnog oblika realnosti. Kome ona pripada? Akterima, reditelju, autoru ili životu? Posledica takve redukcije je traganje za nemirom koji razdire čovjeka iznutra i ljubavlju, koja je neizreciva i uvijek negdje duboko prigušena. Reditelj se suviše oslonio na samoiskazivanje lijepe Sofke, iza čijeg izgleda kamera nije mogla da nađe ono što je filmu bilo tako potrebno.
Nekoliko spoljnih gestova u bašti roditeljske kuće, u amamu, ili kasnije u Markovom domu, lišeni su one tragične dramatičnosti, očajanja, u kome se guši ljubav prije nego što se čestito i začela, ropca u kome patnja plijeni svojim otimanjem u ime života i ljepote. Kritika se najviše sporila oko koncepcije ovog lika, ljepote koja izgleda nedodirljivom, nestvarnom i skoro apstraktnom. Ta nesrećna djevojka je u roditeljskom domu, ma kako sve bilo načeto sumnjom, nemaštinom i propadanjem, uvijek obučena u svečano odijelo, i kad veze, hoda ili gleda, čimi se da lebdi i postaje tako nekakav simbol oko koga se svi trude da ostane tako vanvremenski i neugrožena vulgarnim cjenkanjem oko njene ljepote i banalnosti sa kojima će uskoro morati da se susretnu. Analitičari romana „Nečista krv” željeli su jednu sasvim drugačiju Sofku, koja će biti daleko realističnija, potpuno u situaciji, u čijim će transformacijama moći da se osjeti psihološki sva tragika vremena i uništavanja jednog svijeta iluzija predstavljenih kroz ovu čudesnu ljepotu, prepunu strasti, sputanog života, nagona i povezanosti sa vremenom i ovim tako specifičnim, ljudskim i životnim okolnostima. Sofka je tako postala statična slika, zaustavljeni trenutak jednog svijeta koji nepovratno odlazi, idealizacija koja više ne živi pravi život, ne mijenja se i u znatnoj mjeri postaje otuđena od stvarnosti koja će se tako surovo sa njom ponijeti. Od ovog shvatanja odustalo se u drugom dijelu filma kada se Sofka već nađe u seljačkom ambijentu Markove kuće i kada se ovaj silnik, svim svojim strastima, ustremi na tako bogatu i lijepu snahu. Situacije koje se i tu slikaju ipak su kao nešto što je dato, od drugih namješteno i uređeno i ma kako u njima sudjelovala Sofka ih nikad ne doživljava kao svoje, pa čak ni onda kada prima ključeve i postaje gazdarica imanja posle Markove pogibije. Stankovićev svijet je tako izgubio dosta od svoje bogate ornamentike i dinamičnosti, a Novaković nije našao svu životnu cjelovitost. Suočavanje sa sudbinama i istinom tih nesrećnih ljudi ličilo je ponekad i na razdiranje literarnih vizija, težnju da se u pustoši nađe izvorna poezija i napor da metaforičnost pojedinih kadrova oživi u svom estetskom djelovanju, iz romana su uzeti fragmenti za koje se vjerovalo da su ključni ili najviše podsticajni u formiranju filmskog izraza.
U želji da se potisne naracija insistirano je na zavisnosti forme i sadržaja.(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.