-Piše: dr Vukić Ilinčić
Crnogorska skupština je „pretresala” zakonski akt po kojem će se obrazovati sud optuženima. Između više verzija posebnog zakona (Leks specijalis), Skupština je usvojila „Zakon o ustrojstvu suda za suđenje anarhističkih zločina”, 27. novembra 1907. godine.
U Skupštini je vođena živa debata „o bombama”, a praktično svi diskutanti su apriori osuđivali osumnjičene i tražili drastične kazne. Poslanik Savo Krivokapić postavio je pitanje šta je učinjeno „sa onim zlikovcima, izrodima i izdajnicima” koji su pokušali da unište najviše svetinje Crne Gore.
U sastav ovog suda ušli su: Lazar Mijušković, predsjednik Državnog savjeta, Marko Đukanović, član Državnog savjeta, Medo Lukačević, član Državnog savjeta, Labud Gojnić, član Velikog suda, Milo Dožić, član Velikog suda, Risto Popović, član Velikog suda, Pavle Vujisić, predsjednik Oblasnog suda u Kolašinu, Šćepo Martinović, član Oblasnog suda u Nikšiću, Andrija Rađenović, vršilac dužnosti predsjednika Oblasnog suda u Baru, Janko Drljević, član Oblasnog suda u Podgorici i Jokan Ivanović, član Oblasnog suda na Cetinju.
Za predsjednika suda izabran je sudija Labud Gojnić, a za islednike (koji su istovremeno bili i državni tužioci) Pavla Vujisića i Janka Drljevića.
Posebnim ukazom knjaza Nikole za sekretara suda postavljen je Sava Dragović, član Oblasnog suda u Kolašinu.
Lazar Mijušković je zatražio od „Naročitog suda” da ga oslobodi, tj. da ne bude njegov član pod izgovorom profesionalizma, tj. sudio bi svojim političkim protivnicima, što mu je udovoljeno.
I sudija Pavle Vujisić je tražio da ga oslobode imenovanja za sudiju, ne navodeći konkretno razlog jer, kako kaže: „Suviše bi bilo te prilike ovđe navoditi, ali svakojako potpisatome nije suvišno kategorički izjaviti da mu one nikako ne dozvoljavaju da se toga posla primi...” Međutim, Mijuškoviću je pošlo za rukom da se ove dužnosti oslobodi, a Vujisiću nije i nema podataka zbog kojih razloga mu se nije udovoljilo molbi, već je bio, uz Janka Drljevića, istražni sudija toga suda.
Odmah nakon hapšenja Rajkovića, istraga je povjerena Stevu Lopičiću, zagrebačkom pravniku i sekretaru Ministarstva unutrašnjih djela. On je bio i glavni islednik nad svim optuženim. Kasnije su mu se islednim radnjama priključili Savo Radulović i Savo Vuletić, član „Glavne kontrole”. Lopičić će kasnije publikovati svoje utiske i činjenici u vezi s bombaškom aferom, kao jedan od krunskih svjedoka.
Prije nego što je obavljao dužnost islednika na Cetinju, Lopičić je bio „premješten” po „službenoj dužnosti” u Nikšić, a na Cetinje se vratio pred „bombašku aferu”.
Jovan Đonović kaže da je početkom oktobra 1907. godine u Beograd došao istaknuti omladinac sa Cetinja Petar Novaković, koji je donio pismo i poruku Marka Dakovića upućenu emigraciji i omladini u Beogradu. U pismu su detaljno opisana nasilja u Crnoj Gori, a „najdublju impresiju” na omladinu učinilo je saopštenje o pripremama da se za vrijeme izbora izazovu neredi i „pobije opoziciono vođstvo”.
Đonovićima i Božoviću – Novaković je prenio kako Daković misli da će Vlada na dan izbora izazvati „pokolj slobodoumnih ljudi u cijeloj zemlji, bez obzira na to, što je vođstvo Narodne stranke već u septembru donijelo odluku o izbornoj apstinenciji. Vladine pristalice insceniraće izgrede, a vlada će onda vojskom i oružanim pristalicama otpočeti pokolj!” Tako se, kako je Novaković prenio, tih dana prijetilo „svim opozicionarima”.
Ali su se, pošto je donesena odluka o bombama, dogovorili da se o tome postara i nabavi ih Todor Božović, zatim da se donesu do granice, gdje će se sastati sa Dakovićem i odlučiti o daljem radu, kaže Đonović, a sa tim je bio upoznat samo uski krug ljudi, dok je na sastanku Kluba donijeta samo načelna odluka da pomognu opoziciji u zemlji „čim je pozovu”. Odlučeno je da se na sastanak sa Dakovićem pošalju Božović i Đonović, koji će ih o daljem toku stvari obavijestiti. O upotrebi bombi i akciji u narodu, „sasvim prirodno” u Beogradu nije donijeta odluka, jer je ona odložena do sastanka sa Dakovićem. Inače, načelna odluka Kluba o upotrebi bombi nije donesena jednoglasno. Dvojica članova, Ivo Jovićević i Vladimir Popović, bili su protiv. Jovićević je napisao iz Beograda dostavu režimu na francuskom jeziku, a kasnije se pojavio kao svjedok na sudu.
(Nastaviće se)