-Piše: dr Vukić Ilinčić
Đonović dalje kaže da granate nije bilo u to vrijeme teško nabaviti, naročito od komitskih četa iz oblasti još neoslobođenih od Turaka. Todor Božović je, preko strica, poznavao ove ljude. Božoviću je bombe dao Čedomilj Popović, pješadijski kapetan.
Iz Beograda su bombe, prema uputstvu koje je donio Novaković, poslate prema granici Crne Gore. Po Vasu Ćulafiću, bivšem narodnom poslaniku iz Vasojevića, poslali su deset komada, a on je preko tadašnje turske teritorije u Sandžaku stigao na crnogorsku granicu 12. oktobra. Trebalo je da se javi bivšem poslaniku Milosavu Raičeviću, koji će mu saopštiti dalja uputstva.
Prenos bombi „na zapadnu“ granicu preuzeli su na sebe Božović, Đuro Vojvodić i Stevan Rajković. Za Rajkovića Đonović kaže da je bio jedan od istaknutijih radnika, tipograf u državnoj štampariji i štampariji opozicionog lista u Nikšiću. Preporučio ga je crnogorskoj univerzitetskoj omladini Petar Novaković. Rajković je, po njemu, odavao utisak vrlo bistrog i otresitog radnika o kome nijesu znali ništa rđavo. Znali su da je organizovao nekoliko štrajkova u državnoj štampariji, iako mlad, sa svega dvadesetak godina.
Prije njih Jovan Đonović je dan ranije, 11. oktobra, otputovao na sastanak sa Dakovićem, na kojem bi odlučili kako da smjeste bombe i omladince koji ih nose. Rajković je otputovao 12. a Božović i Vojvodić 13. oktobra. Novac za put obezbijedio im je oficir Nikola Vukotić.
Đonović dalje kaže da na ovom sastanku, kao ni na kasnijim, nije čak ni „govoreno o atentatima na knjaza i njegovu familiju“, da su pomišljali na borbu „samo u slučaju građanskog rata“, te da je u takvoj situaciji „sasvim prirodno“ da se sa njim „kao glavnim krivcem, moralo raščistiti“. Đonović još dodaje da je na to uticala i činjenica što nijesu vjerovali u „patriotizam i čestitost kneževih sinova“.
Daković je u Risnu imao sastanke skoro svaki dan, obavještavao ih o stanju u zemlji na osnovu izvještaja koji su mu stizali, te da je „narodnjačko vođstvo sa Dakovićem predviđalo napade i krvoprolića, da je govorio o odbrani, ali da nije postojao nikakav ranije izgrađeni i utvrđeni plan za akciju“ i da ih je to učvrstilo u uvjerenju da ne treba prenagliti u slučaju “poruke i izvještaja” vođstva Narodne stranke
Iz tih razloga odlučili su da se bombe sklone na sigurno mjesto, da se Rajković ukloni iz Kotora, da se dođe u najkraćem roku u vezu sa vođstvom u zemlji, a ako se ne uspije, da se povuku iz Boke i sačekaju povoljnije prilike za svoje djelovanje.
Đonović dalje kaže da ih je naročito brinulo držanje Stevana Rajkovića, za kojeg se čulo da je sklon piću i bili su ubijeđeni da je od njega potekla priča o donijetim bombama. Međutim, „izgleda da je vest o bombama odneo na Cetinje radnik Ivković, koga je Daković s porukama takođe slao na Cetinje“. Tipograf sa Cetinja Jovo Lazarević saopštio im je 22. oktobra da je Rajković uzeo bombe dok je Daković bio u Risnu i odnio ih na Cetinje, i da je ova vijest djelovala poražavajuće, jer su posumnjali da je Rajković u dosluhu sa vlastima odnio bombe i da su pred jednom aferom kojoj je bilo „teško sagledati domašaj“.
Po povratku u Beograd Božović i Đonović su odmah uhapšeni, a crnogorska vlada za njih je već bila zatražila ekstradiciju. Daković se sklonio kod prijatelja u Podrinju. U Srbiji se pitanje ekstradicije protezalo sedamdeset i pet dana. Karakteristično je bilo to što je Tomanovićeva vlada bila povjerila poslove ekstradicije, pripremu i odabiranje materijala koji se slao u Beograd i Austrougarsku, ondašnjem simpatizeru Narodne stranke Janku Spasojeviću.
(Nastaviće se)