-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Đorđev povratak u Srbiju razriješio je sve dileme oko oceubistva. On se poslije izvjesnog vremena pojavio u manastiru Blagoveštenja, u kom je starješina bio arhimandrit Gligorije Radojičić. Pošto se ispovijedio, zamolio je arhimandrita za oproštaj. On je obavljen na Blagovijesti 1796. godine, na manastirskoj slavi. Tradicionalno okupljanje naroda na slavi nije slučajno odabrano. Čin oproštaja izveden je u prisustvu velikog broja ljudi iz zavičaja, kojima je događaj bio dobro poznat i pred kojima se nije mogla sakriti nijedna pojedinost. Đorđe je donio po dvjesta oka rakije, vina i hljeba, da ih razdijeli narodu, ocu za dušu. Narod je prihvatio oproštaj koji je očitao arhimandrit. Đorđe je potom pisao pet dukata arhimandritu za trud, a manastiru je poklonio vola. Pojevši hljeb i popoviši piće, okupljeni su pojedinačno izgovarali: „Bog da mu oprosti što je oca u nuždi zapovijedio ubiti”. Janićije Đurić, koji je sačuvao od zaborava ovaj događaj, bio je očevidac. Zato što se pred arhimandritom Gligorijem ispovijedio, mi poklanjamo povjerenje njegovom iskazu da Đorđe jeste ubio svog oca. Memoarista se, kao što smo ranije iznijeli, založio za blažu varijantu oceubistva („zapovijedio”). A da je ubistvo izvršeno „u nuždi”, uvjerava nas Đorđeva iskrenost prema arhimandritu i narodu svoga kraja, od koga se istina nije mogla sakriti. Još bitnije je to da Đorđe nije ni imao namjeru da istinu skriva. Zašto su to potonja pokoljenja činila?
Još neki momenti su bitni za donošenje suda o Đorđevom ubistvu. Česti ratovi, zarazne bolesti, turska nasilja, učinili su čovječji život manje vrijednim. Kad se tome doda drevni običaj lišavanja života ostarjelih roditelja, ako se time rješavao problem gladi ili prekraćivale samrtne muke, onda je još lakše razumjeti Đorđev postupak. Njegova mladost i plahovitost, brzina donošenja odluke, i majčina podrška, pomogli su mu da digne ruku na oca. Od trenutka kada je preuzeo odgovornost za porodicu i zbjeg, on je oceubistvom pokazao da je osoba odlučna, spremna na rizik, nepokolebljiva u namjeri da ostvari cilj, tragično odvažna.
Onaj koji se pokazao neumoljiv prema svojima, živio je u uvjerenju da takav može biti i prema drugima. Ovakvo shvatanje bitno je uticalo na Karađorđeve postupke tokom Ustanka. Podizanje Srpske revolucije i uspjesi u prvim ustaničkim danima ne bi bili mogući da su voždovi postupci bili drugačiji.
Karađorđe je nerado govorio o oceubistvu, iz razumljivih razloga. Naredni primjer rječito svjedoči o tome. Kada su se jednom prilikom našli na Stojniku u lovu, Karađorđe je rekao Jokiću: „Vidiš onu jarugu, onde je moj otac zakopat”. I ni riječi više. Ovo se ne može pravdati njegovom ćutljivošću, već izbjegavanjem podsjećanja na tešku i tragičnu odluku.
Nije isto ubiti oca ili očuha, sa stanovišta dinastije i uobičajenih normi ponašanja. Čak se i iz dinastijskih obzira čin oceubistva tumačio u prošlosti dvojako. U vrijeme Srpske revolucije, pa i do konačnog oslobođenja od Turaka, ovaj događaj posmatran je u tom kontekstu, kao sastavni dio oslobodilačke borbe. Karađorđe je 1804. godine, u prvim revolucionarnim danima, vješao na kućnom pragu izdajice i kolebljivce, a onima koje ne bi zatekao, palio je kuće. Njih od muslimana nije dvojio. Kad Turaka više nije bilo, za vladavine voždova unuka Petra I, pala je u zaborav ova osjetljiva nit oslobodilačkog pregnuća, potiskivana dinastijskim rezonom o čednosti rodonačelnika i osnivača dinastije. Vjerovalo se da su njegov ugled i ugled dinastije pogođeni oceubistvom, pa se ovaj čin ublažavao (drugi je ubio Đorđevog oca, Đorđe je ubio očuha) ili prećutkivao. Postojalo je više razloga za ovakvo opredjeljenje Karađorđevića. Za dinastiju je teži grijeh oceubistvo od očuhoubistva, jer se tim činom u korijenu sasijecalo vladalačko stablo. Ovaj problem postaje ozbiljniji kada mu se pridoda i druga varijanta o držanju Maričinom, za koju vjerujemo da je manje vjerovatna od već iznijete. Po njoj je, saznavši da je ubio oca, majka proklela sina i nazvala ga „crnim”. Ovaj nadimak, bez obzira da li je tada nastao, postao je dio njegovog imena, i, što je još bitnije, predložak prezimena dinastije. Time smo došli do onog momenta koji je bio nepovoljan po ondašnje i buduće dinastijske interese. On je mogao da bude negativno poučan i za nekog budućeg vladara sličnog voždu.
Jasno je da je dinastija imala razlog da se brani; ipak oni koji su je štitili, nijesu to činili na najbolji način. Pucanj Đorđa Petrovića počeo je da budi srpski narod. Oca je žrtvovao otadžbini, spasao tridesetak duša, nagovijestio prekid sa mentalitetom podaničkoig tipa, krčio sebi put ka predvodništvu naroda. Takvo držanje omogućilo mu je da osnuje dinastiju, ispred koje su uvijek stajali narodni i državni interesi, baš onako kako je Đorđe Petrović – Karađorđe to i zamislio.
(NASTAVIĆE SE)