-„Za nepune dvije godine morao je da preda ključeve. Posrnuv u trgovini, on napusti trgovinu i ode u selo, na imanje ženino. I tako otpoče uveliko i isključivo da se zanima sijanjem duvana. Kosta je imao dosta dućanske veresije, i ona ga je vrlo često odvodila od kuće na po nekoliko dana, pa kadikad duže. Tako im je proteklo nekoliko godina, za koje vrijeme Aleksija obdari Kostu jednim muškim djetetom. Mihailo Stevanović, kelner iz Aleksinca, neki je daleki rođak Aleksiji. On je vrlo često dolazio kod nje.
Često dolaženje Mihailovo, s jedne, a opet česta i duga odsustvovanja Kostina od kuće, s druge strane, tako su uticala na Aleksiju da je ona počela Mihaila da gleda sasvim drugim očima.
Bilo je to u vrijeme berbe duvana. Kosta je opet otišao od kuće. Da bi mogla u vremenu da zbere duvan, Aleksija sazove mobu. Na mobi je bio i Mihailo. Cijelog toga dana Aleksija se neprestano vrzmala oko Mihaila zadirkujući ga to za ovo, to za ono. Mihailo je razumio Aleksiju, ali se pravio nevješt. Predveče se moba rasturi, pa i Mihailo ode svojim putem.
Te noći Aleksija je veoma nemirna bila. Dugo nije mogla da zaspi – Mihailo joj je neprestano lebdio pred očima. Sedmogodišnji sinčić njen spavao je tiho na svome krevecu. Aleksija se tek diže i ode do djeteta. Sjela je kraj njega i milovala ga je po svionoj kosici, zanijeta dubokim mislima. Najedanput se začu slabo kucanje na vratima. Aleksija se trže i oslušnu. Kucanje se ponovi, ali sada mnogo jače. Ona se diže i u strahu ode do vrati.
– Ko je to? – zapita dršćućim glasom, obuzeta nekom slatkom slutnjom.
– Ja sam! – gotovo šapatom odazva se glas spolja.
Aleksija pretrnu i svu je podiđoše mravci jer poznade glas.
– Ti si, Miko!
– Ja, otvori!
Aleksiji su drhtale ruke, ali brava ipak škripnu i vrata se otvoriše. Mihailo upade unutra i zabravi vrata.
– Zaboga šta činiš to?
– Eh šta činim! – nasmija se Mihailo i dohvati Aleksiju za podvaljak.
Aleksiju podiđe jeza, a lice joj se zažari. Odmahnula je lako glavom i za jedan korak izmače se od Mihaila.
– Oho! Ti danas ne izgledaše tako plašljiva – mekim glasom prekori je on i približi joj se.
– Kako izgleda, ti ćeš me još i istjerati napolje.
– Taman, što da te istjeram… Nemoj da si takav!
– Pa što se izmičeš?
– Jo!… pa nego… ti najedanput!…
– Pa ja kako mislim da tu ne treba bogzna šta… znaš, kad se sjetim onoga, pa onoga… pa današnjice…
– Đavole ti! – prekide ga Aleksija i lako udari po ramenu.
Sporazumjeli su se brzo i uđoše u sobu. Aleksija bješe srećna, presrećna, blažena – njen se san ispunio: onaj za kojim je ona toliko vrijeme čeznula bio je sada u njenom naručju. Jedva je jednom razumio. A koliko i koliko mu je puti ona za ovo davala miga: ono na bunaru, kad ga je svog isprskala; pa na slavi kod sestre njene, kad ga je nekoliko puti namjerno nagazila…
Odnosi Aleksijini sa Mihailom uzmu velike razmjere.
Život svoj Aleksija više nije mogla da zamisli bez Mihaila, stoga naumi da ga i u kuću dovede. Što je naumila, to i učini. Kosta se u prvi mah opirao ovome jer je načuo da odnosi između njegove žene i Mihaila nisu baš najispravniji, ali kad mu Aleksija pokaza zube, on savi glavu.
– Čini kako znaš – rekao je utučeno.
U kući svojoj Kosta već više nije bio ništa – Mihailo je bio sve i sva: on muž, on domaćin.
Aleksija se bila toliko izbezobrazila, da je Kostu smatrala za nešto niže i od sluge. Za njega ona više nije imala lijepe riječi, već samo pogrde. Sa Mihailom je već spavala i u jednoj sobi, a Kosta je mogao gdje je htio. Kosta nije imao snage da se ovome odupre, već kad bi mu došlo zlo u podgrlac, on bi tumarnuo ma gdje i na taj način duši je svojoj olakšavao.
Tako je to trajalo do 14. februara 1896. godine. Toga dana u sami mrak Kosta je došao iz Pirota. Išao je tamo nešto od muke, a nešto i radi neke stare veresije. Od ovoga puta ništa se vajdio nije jer je kući došao praznih ruku.NASTAVIĆE SE