-PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Tako su Crnogorci bolje proveli i proslavili rimokatolički Božić nego što će da proslave svoj pravoslavni Božić. Između katoličog i pravoslavnog Božića primijetilo se da se Austrijanci užurbano spremaju, a znalo se da se isti spremaju da nas napadnu na sam naš Badnji dan, kao što se u stvari i dogodilo. Jer je naš pravoslavni Božić osvanuo obasut topovskim granatama, šrapnelima i bombama koje su spuštane iz mnogobrojnih austrijskih aeroplana, kao i sa silnim gvozdenim ekserima (klinovima) bacanim iz aeroplana. Osim toga, bacali su i neke vrste eksploziva zamotanog u obliku čokolade, a kada se ista počne da otvara ona eksplodira i ozlijedi ruke.
Crna Gora nije imala dovoljan broj mehaničara koji su bili rodom Crnogorci. Stoga su prije rata, u njoj našli zaposlenje mnogi Italijani i Česi.
Kad je Italija stupila u svjetski rat dana 24. maja 1915. god. pozvala je sve svoje građane koji su se nalazili tada u Crnoj Gori, da se povrate u Italiju. Po odlasku Italijana iz Crne Gore, nastala je velika oskudica u mehaničarskoj struci tako da se automobilski saobraćaj nije mogao onako sprovađati, kako bi trebalo. Stoga je bilo pitanje nama dobrovoljcima, koji smo iz Amerike došli, da li ima među nama koji se razumije u automobilski mehanizam i tjeranje istih?
Među nama dobrovoljcima bili smo samo nas dvojica, koji smo imali pojma o automobilskom mehanizmu i koji smo u Americi radili u automobilskim tvornicama. Ja sam u Americi radio kao tool i die maker, dok je Milivoj Cvijić, koji je rodom Srbijanac iz Kragujevca, bio po zanatu bravar još u Srbiji jer je tamo svršio bravarski zanat.
Čim smo dali izjave o našoj stručnoj spremi, bez naše privole, bili smo sa fronta pozvani na Cetinje, da se čim prije prijavimo upravitelju Vojnog garaža g. Vuku Pejoviću.
Oprostivši se sa svojom drugovima, došli smo na Cetinje, gdje smo odmah bili dodijeljeni kao mehaničari Vojnom garažu na Cetinju.
Personal u istom garažu, sastojao se iz tri Čeha mehaničara, koji su još prije rata otišli u Crnu Goru, i nastanili se na Cetinju. Osim Čeha, bilo je nekoliko Slovenaca, zarobljenika, koji su se spasli sa potopljene austrijske ratne lađe „Zente”, isplivavši na crnogorsku obalu, i tako su ih Crnogorci zarobili. Iako je potreba iziskivala znatno veći broj stručnjaka, Crna Gora se morala zadovoljiti sa tako malim brojem i sa velikim naporom održavati bar donekle automobilski saobraćaj bez kojeg se ne može ni zamisliti, pogotovo u ratno doba. Stoga mi koji smo u njemu radili nijesmo imali nikad odmora, niti smo znali kad je nedjelja, a kad je radni dan. Bili smo zauzeti i danju i noću. Radili smo sedam dana u nedjelji, samo da bi bar donekle udovoljili prijekim potrebama bez kojih se nije moglo i koje su morale pošto-poto biti bar donekle ispunjene. Automobili koje je tada Crna Gora imala bili su dosta stari i istrošeni, te im je stalno, kada god se koji vrati s puta, bila potrebna neka opravka, a koja se morala čim prije izvršiti i opraviti da bi auto u svako doba po nalogu bio spremljen za polazak.
Čim smo došli na Cetinje primili smo novu dužnost i sjutradan, oko 8 časova prije podne, došao je upravitelj Vojnog garaža g. Vuko Pejović i rekao:
– Fijat neka bude spreman jer kroz pola sata doći će srbijanski oficiri pa ćete ih odvesti na Lovćen i Njeguše. A uostalom ćete im staviti auto na raspoloženje. – Ne zaboravite ponijeti u rezervi benzina i ulja.
Na to mu ja odgovorim da sam razumio i da će sve kroz kratko vrijeme biti u najboljem redu i da će za pola sata sve biti spremno za polazak.
Nije prošlo ni 20 minuta a dođe srbijanski oficir po rangu (činu) kapetan i iz daleka me zapita:
– Koji će da nas vozi na Njeguše?
– Ja, g. kapetane.
– A Vi! A da li je auto spreman za polazak?
– Auto je spreman i samo Vas čekam!
– E pa lijepo – odgovori kapetan.
– A gdje je taj vaš auto, traženim pogledom upita me kapetan, i obzirući se po garažu tražeći ga.
– Evo ga ovaj! – Odgovorim ja i pokažem kažiprstom na teretni automobil (kamion), koji je nedaleko od mene stajao spreman za polazak.
– To!, sa čuđenjem mi reče, zar kamion?
– Drugog nemamo g. kapetane, doli samo teretni!
– Pa gdje su vam luksuzni automobili?
– Imali smo jedan mali „adler” i taj je pokvaren!
– Pa, što ga ne opravite?
– Htjeli smo da ga opravimo g. kapetane, ali nam je nemoguće ga opraviti!
– A što mu fali?..
– Prebijena je glavna osovina motora, a to je nama nemoguće ovdje opraviti, jer mi nemamo potrebnog alata za take popravke.
(Nastaviće se)