-Autor: Boris Dežulović

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluvo doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, imala stara majka tri sina, Muja, Sulja i imama Hasa, i sva trojica od nemaštine pobjegli u inostranstvo. Mujo i Suljo dobro uspjeli tamo – Mujo majci poslao pare za novu kuću, Suljo pak,,mercedesovu‘‘ limuzinu s vozačem – a lijepo se u svome novom džematu snašao i efendija Haso, pa poslao starici majci na dar hafiz-papigu, velikog žutog papagaja koji zna cijeli Kur’an napamet: deset su ga godina obučavali na Univerzitetu islamskih nauka,,Imam Muhamed ibn Saud‘‘ u Rijadu.
Dirnuta pažnjom svojih sinova, skromna starica sjela i napisala im topla pisma zahvalnosti. “Dragi moj Mujo, hvala ti na parama za kuću, ljubi te majka, ali meni više od naše stare kućice ne treba”, zahvalila ona sinu Muju, pa stala pisati Sulju. “Dragi moj Suljo, hvala ti na limuzini, ljubi te majka, ali ne treba meni auto, ja sam stara i niđe ne putujem”, zahvalila onda i Sulju, pa stala sricati i treće pismo. “Dragi moj Hasane, ti jedini znaš šta tvoja stara majka voli i šta joj treba”, napisala na kraju i trećem sinu. “Pile je bilo divno, skuvala sam begovu čorbu za cijelu mahalu i još mi ostalo za kvrgušu.”
Takva su, eto, vremena došla – primijetili ste i vi u Kožinom vicu taj sociološki fenomen – da osim Muja i Sulja iz Bosne i Hercegovine u inostranstvo bježe i imami. Sve do nedavno, recimo, najdubljom izmjerenom tačkom bosanskohercegovačke propasti računao se nestanak Kineza, naroda koji se ama baš uvijek i ama baš svugdje nekako snalazio i svakako korijenio, pa kad je onomad prva mušterija ušla u kineski dućan na Buća Potoku i rekla “hvala, samo razgledam”, kad su i Kinezi shvatili da u Bosni nema fajde, pa potrpali stvari i otišli dalje, računalo se da dublje od toga ne može. Bosna i Hercegovina ostala na kraju samo za fratre, popove i hodže.
A onda su i oni digli ruke.
Nije bogami bio Kožin vic kad je,,Preporod‘‘, glasilo Islamske zajednice BiH, nekidan objavilo kako se među onih službenih trideset pet hiljada ljudi, što su samo prošle godine glavom bez obzira pobjegli iz Bosne i Hercegovine, nalazi i lijepi broj imama. Jedan od njih je i neki Hasan Džafić, efendija što je nakon gotovo dvadeset godina rada u jednom krajiškom džematu, bolji život potražio u Evropskoj uniji. “Uz platu imama moguće je živjeti u Bosni, ali bez dodatnih honorara gotovo je nemoguće voditi pristojan život”, priznao je efendija Haso, koji za “pristojan život” sada radi i zarađuje kao njegovatelj u Njemačkoj.
Sličan fenomen događa se i u katoličkoj ulemi. “Jedna naša biskupija, da joj sad ne spominjem ime, doživjela je da je šest vjeroučitelja, koje su regularno zaposlile i država i Crkva, i koji su imali regularnu platu i osiguranje, napustilo službu i otišlo na Zapad, a još sedmorica odlazak su najavila za ovu godinu”, prije neki dan se na sastanku Biskupske konferencije BiH u Mostaru požalio mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić.
Odlaze tako iz Bosne i Hercegovine i sveštena lica, odlaze i popovi i hodže. Kad su ono otišli Kinezi, računalo se da tamo gdje nemaju fajde čak ni Kinezi, fajde imaju još samo sveštenici i efendije. Ispalo, međutim, da čak ni njima od Bosne i Hercegovine nikakve fajde nema. Odlaze sveštena lica u dugačkoj koloni sa svojim župljanima i adžematlijama, kako se nekad govorilo “trbuhom za kruhom”, da svojim starim majkama kupe kuću i automobil, ili barem piletinu za ručak.
Oni srećniji naći će negdje posao u struci, pa “trbuhom za duhom” nastaviti u kakvoj katoličkoj misiji u Baden Virtembergu, a ostali će,,pristojan život” potražiti na baušteli, u kindergartenu ili flegehajmu, vraćajući se u zavičaj tek na urlaub za Božić ili Bajram. “Doš‘o efendija iz Njemačke”, vikaće bosa djeca po kaljavim krajiškim sokacima, trčeći za novim bijelim mercedesom “okašem”, iz kojega će im,,her imam‘‘ dijeliti bajramluk.
Svakako, posve je to novi sociološki fenomen, sveštenike na baušteli i hodže njegovatelje u njemačkim staračkim domovima nijesmo dosad imali ni u vicevima, ali meni je stvar mnogo zanimljivija u svom ekonomskom smislu, onom dakle vrlo - teološkom. Ja sam, naime, glup i naivan mislio da se u popove ili imame ide po Božjem poslanju, prosvjetljenjem i posvećenjem života vjeri, da se širi vjera Isusova ili riječ Poslanikova, a sad ispada da je to samo posao kao svaki drugi, da je sveštenik kao vozač viljuškara, seoski učitelj ili fizički radnik – dobro, više metafizički radnik – i da od svoga poslanja ne očekuje nikakve nagrade na ahiretu, već tek “pristojan život” na dunjaluku.
Da sam stoga, ne daj Bože, vjernik, dobro bih se zamislio pred minberom ili oltarom slušajući zemaljskog poslanika kako dvadeset godina govori o pokornosti, skromnosti i žrtvi skromnog, tegobnog i, hm, “nepristojnog” života u zamjenu za nezamislive rajske i dženetske nagrade, da bi onda jednog dana u potrazi za „pristojnim životom” otišao raditi kao njegovatelj u Njemačkoj.
Posao imama ili sveštenika nije pritom bilo kakav posao, odlično je to činovničko namještenje, “regularno zaposlenje i od države i od Crkve, s regularnom platom i osiguranjem” – malograđanski ideal “socijalnog, zdravstvenog i redovne plate”, kako je pjevao Bora Čorba, dok je i sam vjerovao u nešto više – klasična dakle državna služba za kakvu se u Bosni inače traže kumovi i amidže, potpisuju partijske članske iskaznice i daje pet hiljada maraka u gotovini. “Uz platu imama moguće je živjeti u Bosni, ali bez dodatnih honorara gotovo je nemoguće voditi pristojan život”, valja ponoviti riječi efendije Hasana, „regularno su ih zaposlili i država i Crkva, i imali su regularnu platu i osiguranje”, valja onda ponoviti i riječi monsinjora Ratka Perića, ali ni to nije dovoljno. Velečasni i efendije traže nešto više.
Ja sam, naime, glup i naivan mislio da se u popove ili imame ide po Božjem poslanju, prosvjetljenjem i posvećenjem života vjeri, da se širi vjera Isusova ili riječ Poslanikova, a sad ispada da je to samo posao kao svaki drugi. Šta je, međutim, to “više” što traže ljudi posvećeni Riječi i Istini, šta to “više” od redovne plate, krova nad glavom i časti da svjedoče Boga uopšte ima?
Bolja plata!
Cijela hiljadugodišnja hriršćanska i islamska teologija u Bosni i Hercegovini se raspala tako kao GRAS-ov tramvaj! Džabe Sveto pismo, džabe Kur’an, džabe rajske poljane i dženetska blaga: ako je dženet neki starački dom u Baden Virtembergu, a dženetska nagrada hiljadu i po eura njegovateljske plaće, ako je sedamdeset dženetskih hurija zaista onih sedamdeset njemačkih penzionerki što u šlafrocima igraju remi, onda od islama i nema neke fajde. A opet, ako u opustošenoj i osiromašenoj Bosni i Hercegovini fajde nije bilo ni Kinezima, ako su po Rajlovcu i Buća Potoku propale čak i kineske radnje “sve po sedam maraka”, teško je bilo očekivati da opstanu i velike, ozbiljne industrije „sve po sedamdeset”. Dobro su ovdje hriršćanstvo i islam zapravo i potrajali.
www.BUKA.co