-Piše: Budo SIMONOVIĆ

Čim je saznala da joj je Luka poginuo, njegova mlada supruga Milica Mitrović, rođena Radanović, koja je bila u drugom stanju, izbezumljena od tuge i bola, bez razmišljanja je dograbila pištolj i pucala u sebe u želji da ih zajedno sahrane, zajedno i sa plodom njihove velike i neizmjerne ljubavi.
Sudbina je, međutim, opet umiješala prste. Ljekarima je pošlo za rukom da hitnom i umješnom operacijom Milicu otrgnu iz zagrljaja smrti, ali i da spase plod u njenoj utrobi, pa će ona potom roditi zdravo muško dijete i, dakako, dati mu ime tragično preminulog oca, da i na taj način sačuva uspomenu na svoju veliku i neprežaljenu ljubav.
Godine su prolazile, Milica je, okružena pažnjom i brigom porodice, tugovala, ali se i radovala, jer je uz nju rastao prelijepi naslednik i imenjak njene prerano ugašene ljubavi. Nije hajala za čežnjive poglede mnogih koji su se okretali za njenom ljepotom i željeli njenu ruku.
Tako dvanaest godina. A onda je ipak shvatila da ne može cio vijek ostati sama i popustila je pred upornošću Stanka Kraljevića. Udala se za njega i sa njim izrodili tri ćerke Delvu, Anku i Juliju i sina Marka.
Popustila je i pred molbama Mitrovića, bliske rodbine njenog prvog muža, da im prepusti brigu o sinu Luki, koji će u ujčevini stasati u prelijepog momka i naslijediti sve osobine svoga oca, pritom, naravno, ni za trenutak ne prekidajući vezu sa majkom i kompletnom porodicom Radanović.
I kad je izgledalo da se život konačno osmjehnuo Milici Radanović, 1962. godine uslijedila je nova tragedija, novi grom iz vedra neba: njen sin Luka, mladi, uspješni, još neoženjeni momak, plod njene prve i nezaboravne, tragično prekinute ljubavi, gine u saobraćajnom udesu u Kanberi, u 26. godini života, gotovo u dan kao i njegov otac.
A dva mjeseca poslije Lukine pogibije, teška bolest je slomila i drugog miličinog supruga Stanka Kraljevića.
Tako je ona ponovo ostala sama da brine i raduje se sreći svoje četvoro djece i još jednom potvrđuje nepisano pravilo da je čovjek sve tvrđi, izdržljiviji i trajniji što ga život više stavlja između čekića i nakovnja. Ona i danas traje, iako je dobrano prevalila stotu, i svjedoči o ovoj velikoj i brojnoj porodici čiji je rodonačelnik Lazar Simov Radanović zakoračio na tlo Australije prije 117 godina.
KRAJ

Veliki entuzijasta i dobrotvor

I Petar Radanović, najmlađi izdanak Lazara Radanovića, uz stariju sestru Milicu, predstavlja živu istoriju, ne samo ove crnogorske porodice na tlu Australije, iako i on na sitno broji dane desete decenije života. Teško je i pobrojati sve njegove funkcije i zasluge i za našu dijasporu u toj dalekoj zemlji, ali i za rodni kraj, za Crnu Goru i Jugoslaviju, koja i danas „živ” u kući starine Petra Radanovića i njegove supruge Paule, rođene u Pertu, ali od roditelja rodom iz Dalmacije sa ostrva Brača.
Slobodan Lazović nabraja: Petar Radanović je, pored ostalog, a o tome svjedoče nebrojene plakete i priznanja, bio sekretar centralnog odbora za pomoć postradalima od zemljotresa u Crnu Goru 1979. godine; ne malim novčanim prilozima pomogao izgradnju pruge Beograd–Bar i Luke Bar; veliki aktivista u prikupljanju pomoći rudarima koji su stradali u Aleksincu i Dobrinji; 19 godina aktivni član uprave Jugala i kao takav je doživotno zaslužni počasni član toga kluba, koji i dalje aktivno radi pod tim imenom; bio predsjednik ili aktivni član i mnogih drugih sličnih udruženja u zapadnoj Australiji...
Iako su oboje rođeni u Australiji, u Pertu, i Petar i njegova Paula tečno govore srpski jezik, baš kao i njihova djeca, i njeguju sve tradicije rodnih krajeva njihovih roditelja, koje nastoje da usade i prenesu i na svoje potomstvo kao sveti zavjet i amanet njihovih roditelja koji nijesu znali nijednu englesku riječ kad su dospjeli u ovu zemlju. Pored ostalog, eto, u njihovoj kući se i posle 104 godine, čuvaju te sasvim neobične i netipične, primitivne gusle napravljene od limene kutije, baš kao i one od pravog suvog javora, koje su mnogo kasnije u njihovu kuću dospjele iz otadžbine.