Onamo desno od Lovćena, a nad samim Kotorom, bili su smješteni Francuzi da pomognu Crnogorcima u slučaju navale austrijskih trupa na Njeguše. Odmah do Francuza, desno, bile su smještene crnogorske trupe, snabdjevene starim berdankama puškama. A iza njih na gla­vici tamo za onim kamenom zaklonjena je i sa gustim granjem pokrivena jedna crnogorska haubica, koja je štitila i branila Njeguše i odgovarala svojim mecima austrijskoj floti koja se nalazila u Kotorskom zalivu.
Balon koji se podigao u visinu nad austrijskom flotom, posmatrao je cijelu Crnu Goru, i davao znak austrijskoj arti­ljeriji gdje padaju njene granate kako sa flote, tako i sa kopna.
S vremena na vrijeme, začuje se fijuk teške granate, pa zatim tresak i gust crn dim počne da se širi a nad njim se u visinu silno rasprsnuto kamenje razvija i leti na stotine metara naokolo i zatim se opet spušta dolje prijeteći onima koji se nalaze u toj okolici. A tek kroz nekoliko sekundi čuje se potmula tutnjava otuda sa austrijske flote, što znači da je top opalio i smrtnu granatu svojom džinovskom snagom bacio na krševitu Crnu Goru, u namjeri da pobije sve ono što se živo na njenoj teritoriji nalazi.
Ali neustrašiva crnogorska haubica je čvrsto stajala na braniku i okrenuta sa razjapljenim čeljustima prema nepri­jateljskoj mnogo brojnijoj i moćnijoj artiljeriji. Pored nje s desne strane stajala su četiri Crnogorca u narodnoj nošnji, ne zna se od njih koji je od kog kršniji i snažniji. Neobrijani, sa opancima na nogama od presne i neučinjene kože sa dlakom na njima, privezani prostom vrbicom (špagatom), sa skupljenim krajevima tako, da su im samo tabani zaštićeni od oštra kamenja. A od kiše i vode ili ma kakva vlažna vremena, nikakve zaštite nemaju nego su, naprotiv, još podesniji kada je kišovito ili blatno da im noge uvijek vlažne budu!
Oko haubice ležale su austrijske bezbrojne granate koje su izbačene iz njenih topova i namijenjene da je unište, kao za neko čudo, nijesu eksplodirale. Kao kakvi nazimadi niko da ih dira ili da ih bar sa zainteresovanjem Crnogorci pogledaju i koju riječ o njima progovore! Nego ih prosto preziru kao da ih se one apsolutno ništa ne tiču ili da one nijesu bile namijenjene njima da Austrijanci njima razruše njihovu haubicu i oduzmu njihove živote. Oni su prema njima bili indiferentni i gledali su samo da svako od njih svojoj dužnosti čim bolje udovolji.
Sa religijskog gledišta, čovjek bi se morao diviti i krs­ti­ti i prosto da vjeruje u svetu i natprirodnu moć iste crno­gorske haubice, i njenog položaja! Jer sve granate koje su pale onamo dalje od haubice a da sa svojom eksplozijom ne mogu nanijeti štete istoj, eksplodirale su i čitave gudure njihovom silnom eksplozijom pokopale su. Dok one granate koje su pale u neposrednoj blizini iste haubice, nijedna kao za neko čudo nije eksplodirala! Nego je onako cijela ležala bez ikakvog oštećenja. Kada bi samo jedna od njih eksplodirala, potpuno bi uništila i na paramparčad raznijela crnogorsku haubicu i njenu posadu. Ali kao što sam naprijed rekao, svi su izgledi kao da postoji neka nadmoćna sila koja je to tako htjela da granate koje padnu u neposrednoj blizini haubice ne eksplodiraju i neoštećene ostaju i jedina haubica koja je branila rođeno mjesto Kraljevo ostane neoštećena i kao pobjedilac ponosno izađe iz borbe sa bezbroj austrijskih topova koji su je gađali u namjeri da je unište. Ali ju je nesreća druga ipak zadesila. Ne od strane neprijateljske niti njene artiljerije, nego od same Crne Gore. Jer joj je nestalo municije. Nestalo je granata i nije više mogla svojom džinovskom snagom da odgovara svojim neprijateljima i da ih ućutka kao što je mnogo njih ućutkala jednom zauvijek. Vojnici koji su kod nje bili, vele da im je osta­lo svega desetak metaka i to čuvaju do daljeg naređenja koman­danta.
Jedan od njih reče: – E kad bi mogli ove austrijske granate da ispalimo na Švabu. – Ali su za našu haubicu velike pa ne mogu u cijev.
Onamo dalje desno od Njeguša, vidim Triglav gdje se spojio sa malim bijelim oblakom kao da se o nečemu dogovaraju. Sve je to nešto čarobno i nečeg tajanstvenog krije u sebi. Nešto iščekuje. Ali šta? Niko ne zna da odgovori. Niko ne može niti zna šta znači ta čarobnost. Niti ta tajanstvenost. Niko ne zna šta će sjutrašnji dan donijeti. Dani u nadi jedan za drugim prolazili su bez velikih promjena, bez ikakvih stvarnih novosti koje bi njihove bolove utrnule i nadu im oži­vjele. Dolazili su dani sve crnji i crnji, kao ono iz daleka kada se vide gusti oblaci, pa što se više približavaju, time sve crnji postaju. A kad se približe postanu crni i iz njih grune kakav strašni orkan koji bi ih primorao da sebi traže zaklona sa otvorenog polja.
Po povratku sa Njeguša dobio sam naređenje od upravitelja g. Vuke Pejovića, da sjutradan rano izjutra teretnim auto­mo­bilom odem u Ulcinj po neku robu.
Krenuo sam ranije prema naređenju, tako da se što prije vra­tim na Cetinje, jer je velika potreba iziskivala da se brzo sa tom robom vratim.
Put prema Ulcinju vijugao je zelenilom obrasle planine, koje su se digle pod oblake, dok su s druge strane puta po neko­liko stotina metara duboke gudure i provalije iz kojih za vrijeme rađanja sunca izađu na cestu razne zmije i sunčaju se sve dotle, dok ko ne naiđe i poplaši ih. Kako se iste na cesti prilikom sunčanja smotaju u krug sa izdignutom glavom na sredini njenog kruga, to sam ih mnoge automobilom pregazio, jer ne uspiju da pobjegnu ispred dolazaćeg automobila koji sam uvijek gonio priličnom brzinom. Dok one spaze automobil i počnu da se pružaju, u tom je auto već stigao i pregazio ih.

(Nastaviće se)