O obnovi Kapele na Lovćenu i prenosu zemnih ostataka Njegoša na Jezerski vrh 1925. godine uglavnom je sve poznato. O sudbini Kapele ima nejasnoća, naročito, za neupućene, koji obmanjuju javnost. Povod mog pisanja na ovu temu je članak autora Koste Đ. Kneževića „100 godina od velikog rata – Skrnavljenje srpske svetinje“, objavljenog u „Politici“ 20. januara 2018. godine. Autor u tom tekstu prenosi svoje znanje o obnovi Njegoševe kapele na Lovćenu.
Izgleda, još jednom treba obnoviti istorijska fakta o tom događaju, ne ulazeći u motiv onih koji iznose neistinite informacije. Puna i naučno verifikovana istina o sudbini Lovćena i obnovi Kapele zabilježena je u brojnim knjigama, udžbenicima istorije, pupularnim tekstovima i državnim listovima. Svaki, iole zainteresovan, čitalac mogao je da pročita i edukuje se sa izvora čiste istorijske istine. Istorijska je činjenica da je Lovćensku kapelu podigao Svetom Petru njegov sinovac Njegoš. Takođe, se zna da je u Kapeli sahranjen Vladika Rade – Njegoš II. Isto tako, javnosti je poznato da je u Prvom svjetskom ratu austrijska artiljerija sa mora granatirala Kapelu na Lovćenu, koju je, nakon austrougraske okupacije Crne Gore, srušila, namjeravajući da, umjesto nje, podigne velelepni spomenik svom suverenu.
Mislio sam da je svakome poznato ko je 1925. godine obnovio Kapelu, kada su u nju ponovo preneseni zemni ostaci Lovćenskog Tajnovidca Njegoša II. O tom svečanom činu i Patrijarhu Gavrilu Dožiću pisali su mnogi istraživači, pretežno publicisti, istoričari i objavili više knjiga naučne provijencije. Između ostalih, o životu i djelu Patrijarha Dožića, njegovom dobu i tim vremenima pisali su akademik Zoran Lakić, dr Radmila Radić, akdemik Dragoljub R. Živojinović, visoki crkveni dostojnici i dr. Najviše detalja i relevantnih činjenica o obnovi Kapele i prenosu kostiju Njegoševih na Lovćen nalazimo u knjizi „Patrijarh Garvrilo Dožić i njegovo doba“, autora dr Đura Batrićevića, štampanoj na Catinju 2000. godine, sa blagoslovom i recenzijom mitopolita crnogorsko-primorskog dr Amfilohija Radovića. U poglavljima te knjige „Incijativa za obnovu Kapele“ i „Velika svečanost na Lovćenu“, prikazani su sistematično i hronološki događaji i radnje, koje su se dešavale prilikom obnove Kapele i prenosa zemnih ostatataka Njegoševih na Lovćen.
Autor teksta „Skrnavljenje srpske svetinje“, između ostalog, piše „Posle ujedinjenja, sredinom decembra 1920. godine, prvo je osnovan Odbor za izgradnju kapele i vraćanje Njegoševih zemnih ostataka na Lovćen i za istu svrhu osnovana je i Komisija od strane Ministarstva vjera (1923. godine). Članove Odbora i Komisije čini su, u ono doba, zaista naši najugledniji i najpoznatiji naučnici i duhovnici. Recimo samo da je predsjednik Odbora bio, niko drugi do, Jovan Cvijić (s njim su bili još Pavle Popović, Sima Trojanović, vladika Nikolaj i dr...), a predsjednik Komisije Miloje Vasić...“
U knjizi „Patrijarh Gavrilo Dožić i njegovo doba“, dr Đura Batrićevića, u poglavlju „Mitropolit Dožić pokreće obnovu kapele“, navodi se: „U zapisniku sa sjednice Svetog arhijerejskog sabora Srpske prvoslavne crkve, od 19. novembra 1920. godine piše `Mitropolit Gavrilo izvještava da je neprijateljska okupatorska vlast razorila Kapelu i grobnicu na Lovćenu i iz grobnice izvadila kosti Vladike Rada i svukla ih noću na Cetinje, gdje se i danas nalaze, pa predlaže da Sveti arhijerejski sabor uzme inicijativu da bi se Kapela i grobnica na Lovćenu opravila i kosti ovog crkvenog i narodnog velikana prenijele, da miruju na onom mjesti, gdje je Vladika za života sebi za vječito počivalište označio.`“
(Nastaviće se)