-Piše: Budo simonović

Samo koji sat po izvršenju smrtne kazne nad Stevanom Filipovićem, odnosno poslije njegovog vješanja u centru Valjeva, na izlogu obližnje fotografske radnje „Kosara“ (vlasništvo Milke Antić, po kojoj će radnja kasnije dobiti ime „Foto Milka“), pojavilo se desetak fotografija koje su upečatljivo dočarale taj čin i posebno herojsko držanje obješenog.
Među njima je bila i ta najupečatljivija slika Filipovića sa omčom oko vrata i visoko podignutim rukama i stisnutim pesnicama. Ta fotografija će vremenom postati ikona, simbol antifašizma i jedno od najpotresnijih i najupečatljivijih svjedočanstvava iz Drugog svjetskog rata, kojem se i danas klanja i divi cio slobodi privrženi i ratu suprotstavljeni svijet.
Pred radnjom se za čas stvorila gužva, ljudi su željeli da kupe i sačuvaju za uspomenu to svjedočanstvo, a jedna od fotografija na čijoj su poleđini bile zapisane i predsmrtne poruke i poklici Stevana Filipovića ispod vješala, pored ostalog, dospjela je tog popodneva i u njemačko-četnički zatvor u Valjevu u kojemu su još neki njegovi saborci i sapatnici čekali da ih stigne njegova sudbina.
Naravno, sve to nije promaklo ni pažnji žandarmerijskih žbira i špijuna, a po svoj prilici ni njemačkim agentima iz obližnje komande. Bilo kako bilo, čim su shvatili o čemu se radi, najvjerovatnije po naredbi Njemaca, ili iz straha da se na fotografijama vidi i prepoznaje i neko od njih, žandarmi su upali u foto-radnju, zaplijenili sve fotografije i film sa kojeg su kopirane, ali i pohapsili sve zaposlene da provjere ko je i iz kojih razloga snimio vješanje Filipovića.
Krenuli su i u potragu za onima koji su u međuvremenu već uspjeli da dođu do fotografija (po nekim podacima, bilo je više različitih snimaka napravljenih tokom sprovođenja valjevskim ulicama, a postoji i snimak obješenog Filipovića), pokušavajući tako da zatru svaki trag, očigledno svjesni da im je taj sićušni momak predsmrtnim držanjem na gubilištu napravio veliku i nepopravljivu štetu.
Kad se ta legendarna fotografija Stevana Filipovića, dvije i po godine kasnije, 4. novembra 1944, pojavila na prvoj strani „Politike“, obnovljene u tek oslobođenom Beogradu, svijet je saznao kako umiru oni koji „iskreno i strasno ljube istinu, slobodu i otadžbinu“ – kako je umro Stjepan – Stevan – Stevo Filipović.
Fotografiju je tadašpnjoj redakciji „Politike“, izgleda, dostavio dr Branko Kesler, poznati valjevski zubar. On je ispričao da je kod njega tog 22. maja 1942. godine popodne došao jedan njemački oficir, koji je, po prilici stanovao tu negdje u blizini i bio i njegov pacijent. On mu je pokazao pregršt zaplijenjenih fotografija sa vješanja Stevana Filipovića. Jednu, koja je slučajno pala sa stola, Kesler je besprimjetno, da Njemac ne opazi, gurnuo nogom pod tepih, a poslije je sklonio i pomno čuvao...
Kasnije će se pokazati da su tu fotografiju sačuvali još neki Valjevci, a po nekim podacima dvije su nađene i u zaplijenjenoj njemačkoj arhivi, od kojih je jedna bila u dosijeu Stevana Filipovića nađenom u sjedištu Gestapoa u Beogradu. Tajna njenog autora će ipak ostati sve do prije šest godina, odnosno do pojave knjige „Stevan Filipović – istina o istorijskoj fotografiji“ Mirjane Belić – Koročkin – Davidović i njenog muža Radivoja Davidovića, koji su neporecivo riješili tu zagonetku.
Sjutra:
SNIMILA JE SLOBODANKA VASIĆ