-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj bangorski@t-com.me

Mate Bakula je cijelim svojim bićem, kao revolucionar i trudbenik, vezan za ovu stvarnost. Pa ipak, reditelj ga ne sukobljava sa njegovom sredinom na ustaljen i konvencionalan način. Čak je i ambijent uvodnog djela, u kome se vrši predstavljanje, sveden na elemente bezličnosti. Svjedoci smo Bakulinog privatnog i poslovnog konfora, daje nam se do znanja da je on uvaženi rukovodilac poznatog preduzeća „Promethaus“, upozorava na rastrzanost i nervozu na licu i nemirni pogled pun zabrinutosti, ali se sve to skriva iza tamnih naočara. Mimica nijednog časa ne želi da se pomisli kako je Bakula izvan stvari u kojima bitiše i čak dopušta misao da je on možda izraz realnosti koja ga okružuje. Sve je naizgled sasvim logično – njegovo interesovanje za poslove, briga oko porodice, niz sitnica i želja da na vrijeme ispuni i svoju društvenu obavezu, te da u pravi čas stigne na voz koji će ga iz gradske vreve prevesti na obale mora, bliže rodnom otoku Viševici, gdje treba da održi govor na svečanosti povodom otkrivanja spomenika palim borcima i svojim ratnim drugovima. Mimicu više interesuje bit stvari nego logika događaja i postojećih odnosa, i zato suzdržanost popušta već u prvom kadru koji prikazuje Bakulu u njegovoj zavičajnoj sredini.
Tu će on saznati da postoji potpuno otuđenje od svega doživljenog, da godine provedene na raznim dužnostima i položajima nisu ništa drugo do patina koju je vrijeme ostavilo na njegovom biću. Ispod te patine osjeća se napregnutost, pa unutrašnji doživljaji, sumnje i kolebanja dobijaju realne oblike. Da li je sve ono što je ovaj čovjek učinio kao mlad borac i revolucionar, sagledano sa razdaljine, imalo i ima svoj smisao i može li se u svakoj pojedinosti intimno usaglasiti sa životom i putem kojim ide? Mimica je sve to uspio da uzdigne u predjele duha i da čovjeka pretvori u stanje koje se stalno i iznova sukobljava ne samo sa realnošću već i sa svijetom koji nosi u sebi. Svi su elementi u filmu na nivou umjetničke kreacije, a sklad kategorija koje čine filmsko djelo potpun je, što ga čini rijetkim u jugoslovenskoj kinematografiji. Sve je ovdje u službi priče, koja je ispričana u stilu nadrealističkog istraživanja čovjekove psihe u okviru globalne slike društva, u procesu rasta i previranja.
Ni Bakula ne želi da se zatvori u svoj unutrašnji doživljaj i stalno bježi pred strepnjom da je izgubio organsku vezu sa svijetom za koji bi želio da je neraskidivo vezan. Jedna stara forma – retrospekcija, koju moderni film ponovo oživljava, pokazala se ovdje kao pravi izraz materije koja se razlaže. Ono što se dogodilo prije toliko i više godina u Mimičinom filmu i nema karakter istorije i prošlosti i nije gotovo ništa izgubilo u svom prirodnom intenzitetu. Kada se tome doda da su čitav jedan svijet, vrijeme i prostor, dati kroz snimke koji ostavljaju utisak starih žurnala, ali samo spolja, jer se istovremeno čini kao da su bili skriveni sve te godine u čovjeku kao njegova potreba i istina – utisak je vanredan. Hronologija se gubi i događaji ili emocije posmatrane iz današnje Bakuline pozicije dobijaju prostorne dimenzije. Sve je na okupu i traži značenje: ko je kriv za intimne poraze koje je mladi Bakula doživio nastojeći, da neposredno poslije rata, uporedo sa obnovom porušenih kuća, promijeni i Ijude? Može li se čovjek pod prinudom odjednom zokrenuti u svoju suprotnost?
(NASTAVIĆE SE)