-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ

Crkvena štampa je vremenom bila sve odlučnija u osudi spiritizma. Ako se početkom dvadesetih godina i mogao pronaći neki prilog o ličnim iskustvima komunikacije sa duhovima, krajem te decenije i tokom tridesetih godina toga više nema. „Pregled crkve eparhije niške” prenosi 1930. tekst ruskog protojereja Teodora Titova u kome on kaže da je spiritizam mješavina gnosticizma, budizma, panteizma i darvinizma sa evolucijom koja se prenosi na zagrobni svijet. „Ako ima čega uzvišenoga u spiritizmu, i to u njegovom moralnom učenju, to je uzajmljeno od hrišćanstva; a sve drugo je skup jadnih praznovjernih predstava, koje vraćaju našu misao vremenima uboga neznaboštva.” On navodi riječi moskovskog mitropolita Filareta: „Slično lopovima, spiritisti nastoje da otvore vrata vječnosti lažnim ključevima.” Titov dodaje da je i prema učenju svetih otaca nemoguće da se duše pokojnika javljaju po volji i želji živih i kaže da sveti Jovan Zlatoust veli: „Nije moguće ovuda bluditi duši koja se već odselila od tijela”, jer je „Bog za dušama umrlih zapro vrata vječnosti i nijednoj od njih nije dozvolio da se javlja živima, da se ne bi đavo koristio dozvolom da može škoditi i varati ljude”. Titov piše i da spiritistički duhovi „mogu pobuđivati ljude na prestupe i mistificirati one koji ih iz prostog ljubopitstva izazivaju... Osim toga, prividna otkrivenja duhova i njihovi zli savjeti često su dovodili do oslabljenja morala, rastrojstva načela porodičnog života i svakovrsnih zločina”. On posebno osuđuje bratimljenje spiritista po naređenju duhova (što Crkva zabranjuje), jer se te „duhovne” veze završavaju bludom. Titov zaključuje da „nije moguće u isto doba biti vjeran hrišćanstvu i zanimati se spiritizmom”.
„Pregled sveštenstva žičke eparhije” objavljuje 1932. tekst sveštenika Milana Stamenića u kome se oštro kritikuju sujevjerje i spiritizam. „Računalo se da će porast kulture kod našeg naroda naporedo umanjivati i njegovo sujevjerje. Međutim, ako se ta stvar pažljivije posmatra, zapaziće se da u toku poslednjeg stoljeća opadanje sujevjerja ne stoji u srazmjeri sa porastom kulture, jer se u velikom broju slučajeva pagansko sujevjerje održalo do danas na istom stupnju, bilo u svom starom običaju, ili se i samo kultivisalo i pretopilo u okultizam i spiritizam”. Stamenić kaže da je „najmarkantniji oblik sujevjerja” vampir, zagrobno biće, obično duh grešnika koji do četrdeset dana po smrti ne može da se smiri već napušta grob i luta. „Ako kao prilog ovom paganskom vjerovanju u vampire paralelno postavimo i moderni spiritizam, zapazićemo da ta dva sujevjerna oblika imaju zajedničku polaznu tačku i potpuno jednake posledice za one koji ih podržavaju. Razlika između vampira i spiritističkog duha jeste u tome što vampir ima oblik, ali je nijem i nepismen, javlja se bez poziva i molbe, zao je i dolazi uvijek na nesreću, dok spiritistički duh nema oblik, pa tim je i nevidljiv, ali se na poziv i molbu javlja i vodi duge razgovore sa živim bićima.”
„Misionar”, organ Saveza pravoslavnih bratstava NHZ, tokom druge polovine tridesetih godina redovno napada spiritizam i spiritiste i poziva ih da se pokaju. Tako u jednom tekstu iz 1936. kažu: „I kod potomaka Svetog Save našla su se dva čudna imena, dva ‚spiritistologa‘: pokojni Čeda Mijatović – o kome samo to kazuje, i svake žalosti dostojan, sad tjelesno živ g. Milan Bozoljac. G. Bozoljcu želimo da se pokaje, na svaki način da se pokaje, i zatraži oproštaj od svih onih koje je svojim spisima u pogreške zaveo.”
„Pravoslavlje” polovinom 1937, preko teksta Lazara Milina, opominje da u Starom zavjetu Bog zabranjuje dogovaranje sa duhovima umrlih, dakle zabranjuje spiritizam. „Ne zato što je spiritizam nemoguć, jer kad bi bio nemoguć ne bi ga Bog zabranjivao, već zato što je to s jedne strane nevjerovanje Bogu, a s druge strane drzak pokušaj da se uđe u tajne nebeskog svijeta, ma i preko duhova umrlih ljudi, a možda čak i preko nečistih sila.” U „Pravoslavlju” je 1937. ponovo štampan već pomenuti tekst Aleksandra Živanovića, prethodno objavljen u „Vjesniku Srpske crkve” 1926, u kome je tvrdio da „duhovi imaju drugu svrhu od zadovoljavanja ljubopitljivosti ljudi”.
I narednih godina spiritizam je bio izložen kritici crkvene štampe, a posebno „Misionara”: „Zaista, nema lakšeg puta da se siđe s uma i padne u propast! Spiritizam je beganje sa svjetlosti u mrak i traženje svjetlosti u mraku. Oni koji izazivaju duhove, da bi doznali istinu dokazuju da ne vjeruju Gospodu Isusu.” Mladen Vukašinović, polazeći od apostolskih riječi da je „vjera tvrdo čekanje onoga što ne vidimo”, kaže da je bolje imati čistu vjeru, nego ma kakvo iskustvo, a pogotovo spiritističko. U spiritističkom iskustvu dolazi do izražaja pobjeda materijalističkog duha i čulne verifikacije.
Tih godina Radovan Kazimirović će u uvodnom dijelu svoje knjige „Tajanstvene pojave u našem narodu” primijetiti da su duhovi kod svih pojavljivanja tužni i da oplakuju ovaj svijet, tako da se mora postaviti pitanje da li je ovaj svijet ipak savšeniji od onog kada svi žele da se vrate, a to i nije neka utjeha za zagrobni život.
(KRAJ)