-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

U filmu „Rondo” svi su se muzički elementi preobrazili u materiju koja sasvim jasno odslikava ličnosti u svim unutrašnjim htjenjima i skrivenim željama; istovremeno se prati i njihovo prilagođavanje situaciji, dok nas određeni znakovi ne navode na pravi sadržaj, koji ipak razgolićuje igru i njene aktere.
U tom strogom okviru svaki od tri aktera je drama za sebe, a njihova suočavanja zapravo su drama za sve. Feđa, mlad i temperamentan umjetnik, slučajno je susreo u parku nešto starijeg sudiju Mladena dok su, svako za sebe, posmatrali kako dva penzionera igraju svoju partiju šaha. Ta naizgled dva sasvim različita čovjeka, vrlo brzo su, gotovo bez riječi, otkrila da podjednako strasno vole šah i da u njemu nalaze ne samo relaksaciju, već i izvjestan smisao koji im inače u životu često izmiče. Zbog toga im nije bilo teško da se dogovore oko jednog zajedničkog eksperimenta koji bi trebalo da pokaže da li je uopšte moguće da dva intelektualca provedu jedno zanimljivo nedjeljno poslije podne. Kako je Mladen neoženjen, to će se partija obaviti kod Feđe, koji ima i stan i šarmantnu ženu Nedu, koju sam reditelj predstavlja kao mladu domaćicu sa neostvarenim muzičkim željama i ambicijama. Njoj se stavlja u zadatak da napravi prijatnu atmosferu i da se nađe u blizini šahovske table kako bi ova igra mogla da preraste u zajedničko uzbuđenje i zadovoljstvo.
Te indikacije su dovoljne reditelju kao uvod za prvu scenu — dosta karakterističnu za sve ono što će zatim slijediti. Berković nastoji da se služi određenim riječima ili čitavim frazama ili refrenima — krv će danas pasti, krv će se liti, da li svirate nešto, ne daj mu da pobjegne... i tako redom, kako bi gledalac shvatio ograničenost prostora za ovu igru. Međutim, ovakav shematski koncept i materijal koji je tu lociran nije sam po sebi izraz — reditelj sebi dozvoljava punu slobodu u njegovom korišćenju i, što je još važnije, u interpretaciji. Sve ono što izgleda statično i unaprijed fiksirano može se iznutra ne samo varirati već mijenjati po smislu. Zato su svi oni znakovi koji služe za raspoznavanje dosta relativizirani i mogu se posmatrati istovremeno i kao oznake jednog unutrašnjeg procesa koji se zbiva u samoj materiji. Već tih nekoliko uvodnih kadrova bilo je dovoljno da nas uvjere da je riječ o ljudima koji su dosta otuđeni i od realnosti i od svojih osjećanja, da ne nalaze dovoljno uzbuđenja i smisla u životu koji vode i koji im se, ma koliko bio stvaran, ipak ne čini u svemu njihovim i autentičnim.
To su u dobroj mjeri maniri koje doživljavaju čas kao samoobmanu, a čas kao zaštitu. Oni su toliko prisutni u njima da nisu samo fizičke činjenice, već i dio njihovih ličnosti, pa stoga zadiru i u najsuptilnije psihološke reakcije. Svako je od njih u nekakvoj svojoj subjektivnoj izolaciji, nespokojstvu i duboko skrivenom nezadovoljstvu i u susretu s drugim htio bi da izbjegne potpuno suočavanje sa samim sobom.
Feđa naizgled ima sve što mu je potrebno — živi komforno, nema egzistencijalnih problema, ali i pored mlade i privlačne žene ipak nije sasvim srećan. Život u divnoj izolaciji im nije dovoljan — putuju zajedno, kupuju stvari, ukusi su im se poistovjetili, osjećaju ista zadovoljstva, svuda su i u svemu zajedno, ali bez one prave radosti i zato se kod njih i osjeća podsvjesna želja za izlaskom iz ove situacije.
(NASTAVIĆE SE)