-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ


U međuvremenu Jovanu Ristiću je glavna preokupacija bila kako da odobrovolji zvanične ruske krugove prema srpskim ratnim planovima i, s tim u vezi, kako da pripremi diplomatiju za prisajedinjenje Bosne Srbiji. Jednom riječju, da ponovi sa više uspjeha svoje ranije pokušaje, počev od Livadije 1871, pa preko plana iz 1872. godine o proglašenju nezavisnosti i teritorijalnom proširenju na Bosnu. Ristić se nije zanosio zamašnim planovima o Velikoj Srbiji koji se inače pripisuju ratnoj politici Akcionog ministarstva. To se vidi i na osnovu političkog ugovora sa Crnom Goorm. Srbija sa Bosnom bila je spoljnopolitički prioritet, odraz skromnih vojničkih snaga Srbije, koja nije mogla da izdrži borbu sa višestruko jačim neprijateljem; uz to, formalni savez sa Crnom Gorom Srbiju je samo koštao, dok mu je praktična moć bila veoma mala. Tek ako bi volšebnim putem došlo do pubuna širih razmjera na Balkanu, ako bi se u rat uključile Grčka i Rusija, moglo se računati na širi program oslobođenja. U vrijeme otpočinjanja srpsko-turskih sukoba, kao i u prvim mjesecima borbe koje su bile vrlo teške za Srbiju, za takvu univerzalnost nije bilo izgleda.
Ne možemo se otrgnuti utisku da je Ristićevo ponašanje od juna 1876. godine sve više ličilo na Iliju Garašanina iz 1867. godine. Potrošivši deceniju u bezuspješnim pokušajima da do Bosne dođe posredstvom administrativne, fiskalne ili vjerske potčinjenosti Srbiji, bez narušavanja teritorijalnog integriteta Turske, strpljenje ga je polako napuštalo. Učinilo mu se da je nastupio trenutak kada se ni zbog opšteg raspoloženja u zemlji, ni zbog očekivanja Srba u Bosni, ali ni zbog neuspješnih pokušaja evropske diplomatije dalje nema kud – osim u rat. Turska vojska je držala Srbiju u opsadnom stanju skoro godinu dana. Veliki vezir je tražio od kneza Milana da mu objasni čemu ratne pripreme u Srbiji. Knez je odgovorio da će se te mjere obustaviti tek kada se turska vojska povuče sa srpskih granica, kada se umiri ustanak u Bosni i Hecegovini i kada nestanu uzroci koji su do njega doveli. Pošto se nijesu mogle dogovoriti oko zajedničkog nastupa na Porti, garantne sile su u junu opet izvršile pritisak na Srbiju da se vlada izjasni protiv rata. Ristić je posegao za metodom koja je uvijek bila neefikasna, ali ovoga puta s namjerom i uz nadu da neće uroditi plodom.
Da bi zavarao evropsku diplomatiju, knez je u odgovoru velikom veziru nagovijestio da će poslati u Carigrad specijalnu ličnost da objasni kneževe poteze i namjere. I dok se Filip Hristić spremao na put, iz britanskog poslanstva na Bosforu stigla je poruka da ne vrijedi tražiti administrativnu upravu nad Bosnom jer knežev izaslanik neće biti saslušan u Porti. Eliot je u Carigradu sve konce držao u svojim rukama; gonio Portu na nepopustljivost prema Srbiji. Kada je knez poslao pismo velikom veziru, uputio je ministra inostranih djela Safeta-pašu kod Eliota po mišljenje. Eliot je odgovorio da je to „skoro objava rata“ Turskoj i poručio je Porti da na kneževo pismo ne treba odgovarati. Time je formalno otpočeo rat između Srbije i Turske. Rusija je još jednom upozorila Portu da po Pariskom ugovoru ne smije da napadne Kneževinu bez saglasnosti garantnih sila. Porta je odgovorila da nema takvih namjera, ali će, ako bude napadnuta, morati da zauzme Srbiju i povrati poredak koji je zasnovan na tom istom ugovoru. Karcov je ubjeđivao kneza da ne treba prvi da napada Tursku jer to može biti vrlo opasno s obzirom na nesrazmjeru snaga. Sem toga, Porta ima fanatizovanu vojsku koja želi da „razlomi“ Srbiju, te je savjetovao defanzivni raspored vojske. Rusija je smatrala da će, ako Turska prva napadne, sve sile protestovati u skladu s ugovorima, ali ako Srbija napadne prva, on će proglasiti neutralnost. Tada niko, pa ni Rusija, neće moći da spriječi katastrofu do koje može doći. Zato se njoj žurilo da obezbijedi neutralnost Austro-Ugarske, jer se iz srpsko-turskog meteža svašta moglo izroditi.
Kneževim pismom veziru, Ristić je namjeravao da opravda Srbiju pred Evropom, jer je inače znao da se na sastancima turskih ministara raspravlja o tome kako „prije svega uništiti Srbiju“. Istovremeno je srpski agent u Beču Kosta Cukić proturio dopis u „Političkoj korespondenciji“ o težnjama Srbije da Bosnu primi pod svoju administraciju, a to je bio zahtjev dobro poznat Evropi i Porti. Taj članak su uskoro prenijeli svi važniji evropski politički listovi. Pitanje je veoma uznemirilo i diplomatiju i žurnalistiku; cjelokupna bečka štampa je pisala o nemogućnosti snaženja slovenskih država na Balkanu kao o aksiomu kojem nije potrebno pojašnjenje. U ma kakvom obliku, jačanje Slovena predstavljano je kao direktno sučeljeno vitalnim interesima Monarhije. Srbija je otpočela medijski rat sa poluzvaničnom bečkom štampom, koja je od proljeća 1876. sve češće najavljivala okupaciju Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske kao jedino rješenje krize na Istoku. Na Balplacu su uporno pobijali osnovanost tih sumnji.
(NASTAVIĆE SE)