- Piše: Darko Jovović

Ratka Deletića je uvijek pratila skromnost. On nije tražio puno od života. Za fizičko trajanje trebalo mu je tako malo. Ali je zato bio u stalnoj potrazi za duhovnošću i literaturom, za riječima. Njih je uvijek bio i gladan i žedan. To sam najbolje osjetio jedne prilike kad smo, nakon njegovog dolaska iz Podgorice, krenuli iz Andrijevice ka Plavu, kako bi tamo promovisali zbirku poezije pjesnikia Hasana Šabovića. Bilo je oko šest sati popodne. Prolazeći pored jedne prodavnice Ratko me zamoli da zaustavim auto. Stao sam dok je on brzim korakom utrčao u prodavnicu rekavši: „Moram nešto da kupim”. Vratio se sa manjom veknom hljeba i jogurtom. Kazao mi je da nije ništa jeo čitavi dan i da mora samo malo da prezalogaji. Predložio sam mu da svratimo do obližnje kafane i da tamo jedemo, ali on je to odbio. Otpio je malo jogurta i pojeo par zalogaja hljeba govoreći: „To je to, meni je za život potrebno tako malo. Ja sam ti, baćo moj, jedino riječi gladan”. Nastavili smo prema Plavu dok je Ratko, gledajući rodnu Gračanicu, počeo da recituje stihove iz njegove pjesme „Grumen zemlje”. Sjećam se da se suza skotrljala niz njegovo lice dok je izgovarao zadnji stih iz pomenute pjesme koji glasi:
Raste srdžba mojih predaka,
Majko moja, gdje smo mi sada,
Kiša između ovih redaka
Grumen zemlje na srce mi pada.
Dugački su bili putevi Ratka Deletića. On je na tim drumovima sretao i ljude i zvijeri. U tom putovanju, u tom govoru, protkanom šumama, planinama, nebesima, pjesmom je hranio razum. Stihovima se branio i od sebe i od drugih, i onda kada je bilo besmisleno potezati ognjene riječi koje potiru pakost, zlobu i primitivizam. Pjesmom je, i iznad naših granica, otvarao vrata i kad nije bilo prolaza u svijetu čekanja, opomene, samoće, stradanja... Na tom putu prkosa, u potrazi za toplinom, od zavičaja, preko sjećanja, pa do daleko u svijet, ovjekovječio je trasu kuda je prolazio njegov narod, otvarajući priču praštanja i kada je to bivalo najteže...
Skoro da ne pamte ovi prostori toliko stvaralačke energije u zamahu jednog čovjeka, u nemirnom duhu, koji je dječačkim snovima remetio bjelinu hartije. Bez staništa, opkoljen strahom i nadom, tražeći duhovna uzvišenja, iznjedrio je toliko knjiga, novinskih tekstova, reportaža, što dovodi do pomisli može li to jedan čovjek? A on je, izgleda, mogao više nego iko. To potvrđuju i nagrade, koje mu je književni svijet dodijelio.
Zadužio je Ratko Deletić Vasojeviće, podižući riječima i djelima kulturni spomenik tom najvećem srpskom plemenu. Svaki njegov dolazak u Andrijevicu bio je kulturni praznik, za sve koji su bar malo znali kolika je moć izgovorene riječi. Jedva smo ga čekali da dođe, žedni njegovog glasa koji je lomio i goru i vodu. Dan je nalazio svoje lice kada je sa torbom punom knjiga prolazio onom jedinom ulicom u gradu, na putu prema njegovoj Gračanici, prema njegovoj Guberniji, kako ju je često nazivao. Andrijevičani su kupovali novine, tražeći Ratkove tekstove, po kojima smo se prepoznavali u kulturnom i civilizovanom svijetu. A mnogi su za nas čuli zahvaljujući Ratku, njegovoj želji da se svrstamo među velike.
Koliko je samo ovaj čudesni čovjek uveo ljudi u svijet lietarture, nagovorio ih da pišu, čitaju, da zavire iza brave, izađu iz nevida i progeledaju. Ma gdje se nalazio bio je svjestan svoje misije. Njegove riječi su otvarale tamne šume, krilima pomjerale međe i ostavile zaduženje koje se mora trajno vrednovati. Želja da sačuva zaboravljeno bila je jača od naše otuđenosti. Znajući da gospodar zemlje i neba sve vidi, molio si se za naše spasenje. Bolovao je kao što boluju ruske stepe, njegov dah je drhtao od jecaja slovenske braće, od mastila iz naših vena i kamenih ploča naslonjenih na kosovsku ranu.
Gdje god da je dolazio, uvijek je pisao, ali najvše u zavičaju i o zavičaju. Tu na pragovima zatvorenih kuća i običaja, gdje odavno neorane njive upućuju bezbroj molitvi, čekajući nekoga da sa koferom punim suza zakorači i utoli zavičjanu tugu. Dolazio je tu gdje riječ samuje i zaslijepi oči kada se grumen zavičajne zemlje rasprskava u moru naših nepitanja, gdje strašna i otvorena sječiva vise iznad našh vratova i cijepaju uzaludne molitve. Ratkova riječ je bila opomena, nahranjena duhovnim zrnevljem i plodnom rukom stavraoca koji pradjedovsku kolijevku nije skidao sa ramena.
U svom očajanju, u svojoj potrazi za nama, otvarao je pitanja stihovima:
Strepi jagnje u meni,
Okolo vuci, sveci,
Kopam riječi, mogu li,
Ko nekad moji preci.
Raskovati tajne, trave,
U gori stići vuka.
U zoru umjesto jave
Nositi rane hajduka
(NASTAVIĆE SE)