- PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ

Prepun je ljudske sudbine, stvarnosti, emocija, života i smrti, svadbi, sahrana, rastanaka, bojadisanih fotografija, uljepšavanja crnila, uvoštenog i sasušenog cvijeća, uspomena, iznevjerenih nada, ali ne i teškog i odbojnog pesimizma. Petrija nije u stanju da se odupre svemu tome, ali umije da sve podnese, izdrži i da kroz to obezbijedi svome životu nekakav lični smisao. U Mihajlovićevim romansijerskim znacima jednog svijeta i njegovog trajanja, Karanović je našao prostor i podsticaj za sopstveni doživljaj koji se s time uskladio, pa je moguće vršiti poređenje. Mnogo je važnije utvrditi kako se od poznatih elemenata novim odnosima dobila potpuno vizuelna struktura, dovoljno snažna da obezbijedi punu simboličku komunikativnost filmskom izrazu i da mu čak obezbijedi i nešto mitsko. U čitanju romana ima mnogo otkrivanja i traženja jezika koji se neće zadovoljiti faktografskim, a još manje psihološkim realizmom. Tako su preformirane pojedine situacije i stvorene sekvence koje plastičnošću prevazilaze svoja izvorišta. Karanović je tako uspio da dođe do potpune međuzavisnosti onog spoljnjeg i unutrašnjeg, izbjegne ponavljanja, standardne reakcije i još više istakne subjektivne osobine i reakcije pojedinih ličnosti, da diferencira u njihovoj realnosti i okolini sve ono što je važno i zanimljivo i što može da utiče na promjene situacija, obezbijedi slobodnija kretanja i ritmove između kadrova, pa i cijelih scena i sekvenci, a istovremeno obezbijedi i integraciju svih tih složenih procesa.
Tako je, kroz svoju autentičnost, film zadobio i vremensku i prostornu određenost. U Karanovićevom opusu, a i među djelima stvorenih na izmaku sedamdesetih godina, svojom gorčinom, dramatičnošću, atmosferom, motivima i poezijom, „Petrijin venac” se izdigao u sferu onih snažnih umjetničkih tvorevina u kojima je jedno poznato literarno djelo, uz punu stvaralačku personalnost, dobilo sasvim adekvatan i vrijedan filmski izraz. Otuda „Petrijin venac” ne protivurječi ranijim Karanovićevim ostvarenjima i svjedoči o elastičnosti i kompleksnosti njegovih stvaralačkih traganja za formama koje će slobodno moći da djeluju kao određena vizija željene i doživljene stvarnosti. Ta dvojnost u koncepciji, taj fenomenalni ekvilibrij između realnosti, bajke i imaginacije, prelazi sa viđenja glavne protagonistkinje i predstavlja glavnu optiku režije i cijelog filma. Viđen i dramatizovan kao stare dobre priče koje se uveče prepričavaju, tiz vatru ognjišta, na selu, tako jednostavan, film tako teče da i nas neosjetno uvlači u tu priču. Kroz svoj autorski filter reditelj se sa naročitim ukusom i stilom, približava šarmu naivnog da to izgleda istinito i vjerno, a ne samo „pročitano” u redovima hronike. Zahvaljujući toj dvojnosti, dospio je do perfektne simbioze između gotovo žive reprodukcije stare seoske kulture svoje zemlje i kritičkog odnosa i podsjećanja na nju. Veliki doprinos u ovom njegovom nastojanju dala je fotografija velikog Tomislava Pintera. Još veći, odlučujući doprinos dala je interpretacija Mirjane Karanović, u liku koji uspijeva, bez velikog naprezanja, da prikaže panoramu od pedeset godina, od prvih mladalačkih grešaka i događaja do dramskih akcenata koji će, malo pomalo, odrediti njenu sudbinu. Ona u velikoj mjeri znalački, ali i intuitivno uspijeva da izrazi kontradikciju između predavanja i borbe, između bola i vjere, uvijek ozračeno konkretnim dobrim ukusom. Nijesu ništa manje uspješni ni ostali glumci koji čine njen „vijenac”. Možda su za nas to anonimna imena, ali ti interpreti su se lako prilagodili likovima i humanoj panorami koju predstavljaju.
(KRAJ)